VolimTuzlu - Tuzlanski portal

  • Full Screen
  • Wide Screen
  • Narrow Screen
  • Increase font size
  • Default font size
  • Decrease font size

O Tuzlanskom kantonu

E-mail Ispis PDF

PROSTORNO DEMOGRAFSKA OBILJEŽJA

Sporazumom potpisanim u Washingtonu ( 1994.) između predstavnika bošnjačkog i hrvatskog naroda konstituirana je Federacija Bosne i Hercegovine kao Federacija kantona. Po Ustavu Federacije kantoni su administrativno-teritorijalne jedinice sa velikim stupnjem samouprave. Jedan od kantona u Federaciji Bosne i Hercegovine je i Tuzlanski kanton. S obzirom na promjene do kojih je došlo agresijom na Republiku Bosnu i Hercegovinu i unutarnjom reorganizacijom Bosne i Hercegovine (Daytonski sporazum, 1995.) na dva administrativno-pravna entiteta: Federaciju Bosne i Hercegovine i Republiku Srpsku, Tuzlanski kanton formiran je na dijelovima nekadašnje oblasti sjeveroistočne Bosne, odnosno Tuzlanskog okruga. Prema odredbama Daytonskog sporazuma područje Tuzlanskog kantona je teritorijalno zaokruženo cjelinom ili dijelovima trinaest općina: Banovići, Doboj-Istok, Gradačac, Gračanica, Kladanj, Kalesija, Čelić, Lukavac, Srebrenik, Teočak, Sapna, Živinice i Tuzla. Nove, u ratu formirane, općine su: Čelić, Teočak, Sapna i Doboj-Istok. One su formirane na područjima koja su pripala Federaciji Bosne i Hercegovine od dijelova bivših općina: Doboj, Lopare, Ugljevik i Zvornik, koje su Daytonskim sporazumom dodijeljene Republici Srpskoj. Samo su općine Banovići, Srebrenik i Živinice ostale u svojim ranijim granicama, dok su od svih drugih općina dijelovi pripojeni Republici Srpskoj. Tako je Tuzlanski kanton odvojen od svojih prirodnih granica, rijeka Drine i Save, preko kojih je imao izlaz na istok i sjever. Time je jedna geografska, privredna, infrastrukturna, ekološka i demografska cjelina poremećena. Tuzlanski kanton zauzima površinu od 2.649 km2, odnosno 10,1% teritorije Federacije Bosne i Hercegovine ili 5,17% teritorije Bosne i Hercegovine, sa gustinom naseljenosti od 189,8 stanovnika po km2 . Prema procjenama Federalnog zavoda za statistiku iz 2005. godine, na ovom području živi 502.862 stanovnika. Brojem stanovnika u Federaciji Bosne i Hercegovine Tuzlanski kanton participira sa 21,60%. Na području bivše Tuzlanske regije, prema popisu iz 1991.godine, živjelo je 949.621 stanovnik, od toga: 525.427 Bošnjaka (55,33%), 268.581 Srba (28,28%), 83.320 Hrvata (8,78%) i 72.293 stanovnika koji su se izjasnili kao ostali ili (7,61 %). Današnji prostor Kantona je dosta uži od prijeratne Tuzlanske regije pa je i nacionalna slika doživjela značajne procjene. Prema procjenama Federalnog zavoda za statistiku iz 2005. godine na prostoru Tuzlanskog kantona živi 454.680 Bošnjaka (90,42%), 26.726 Hrvata (5,31%), 16.117 Srba (3,21%) i 5.339 ostalih (1,06%).
Sjedište Vlade Kantona je u Tuzli, koji je kulturni, univerzitetski i medicinsko-klinički centar ove regije.

TUZLANSKI KANTON KROZ HISTORIJU


PRETHISTORIJA I STARI VIJEK

Na prostoru današnjeg Tuzlanskog kantona Ijudi su živjeli još u starijem kamenom dobu (paleolitu). To potvrđuju arheološki nalazi: Kamen kod ušća Usore u Bosnu, Makljenovac kod Doboja, Krčevine kod Brijesnice, Barice kod Gornje Orahovice. Iz vremena mlađeg kamenog doba (neolita) otkriveno je više lokaliteta naselja u Gornjoj Tuzli, u Tuzli, u Korića Hanu kod Gračanice, u Ražljevu, Tramošnici i Skugriću kod Gradačca. Ova nalazišta su pripadala vinčanskoj kulturnoj grupi. Velika seoba naroda, izazvana otkrićem metala, zahvatila je i prostor sjeveroistočne Bosne, koji je u to doba bio relativno dobro naseljen. To pokazuju tragovi naselja kod Gornje Tuzle, Gračanice i Lukavca. Iz tog doba su značajna gradinska naselja, podizana na uzvišenjima radi odbrane. Iliri su na ovim prostorima ostavili trajna kulturna obilježja. Njihova plemena su se bavila stočarstvom, zemljoradnjom, lovom i ribolovom, a znala su i za rudarstvo. Smatra se da od njih potiču nazivi rijeka: Bosna, Jadrina i Prenja. Germanska plemena na ovim prostorima se javljaju polovinom četvrtog stoljeća p.n.e. Kelti (Gali) su na ove prostore donijeli kulturu mlađeg kamenog doba i razvijenu ratničku tehniku. Od njih su ostali nazivi rijeka: Sava, Spreča, Ukrina i ime planine Majevice. U rimsko doba, od početka nove ere, ovaj kraj je pripadao rimskoj provinciji Dalmaciji. Za oko pet stoljeća rimske vladavine dogodile su se mnoge civilizacijske promjene. Preko prostora današnjeg Tuzlanskog kantona izgrađeni su putovi koji su povezivali Jadransko more i Panoniju. Na putovima su izgrađivane utvrde zbog kontrole i sigurnosti putovanja, ali i u svrhu odbrane od ustanaka ratobornih Ilira; razvijena je eksploatacija rudnih bogatstava, termalnih i mineralnih voda i izvorišta slane vode. Podizana su gradska naselja, kao što je naselje Salines na mjestu današnje Tuzle. Sa Rimljanima je na ove prostore došlo i kršćanstvo.

SREDNJI VIJEK

Početkom sedmog stoljeća na prostore današnje Bosne i Hercegovine prodiru Slaveni i Avari. lako su njihova prodiranja pokušavala spriječiti starosjedilačka plemena, slavenizacija je krajeve današnjeg Tuzlansko kantona zahvatila nešto ranije nego ostale bosansko-hercegovačke prostore. Iz ranog srednjovjekovnog perioda nema mnogo povijesnih izvora. Prvi pomen Tuzle (Salines), kao grada soli, sreće se polovinom desetog stoljeća. Prostor između rijeka Bosne na zapadu, Save na sjeveru i Drine na istoku - Slaveni su nazivali Usora i Soli. To su bile dvije susjedne srednjovjekovne župe. Do početka četrnaestog stoljeća manji dijelovi područja današnjeg Tuzlanskog kantona su ulazili u sastav susjednih srednjovjekovnih država (najčešće Ugarske). Početkom četrnaestog stoljeća ovi prostori ulaze u sastav Bosne pod dinastijom Kotromanića, kada je Bosna bila najveća država na Balkanu. U doba Stjepana II Kotromanića u utvrđenom gradu Srebreniku se nalazilo državno središte, u kojem je stolovao bosanski vladar (ban). Osim državne, srednjovjekovna Bosna iskazuje i svoju vjersku osobenost. Ona ima svoju crkvu - Crkvu bosansku, ni zapadnu ni istočnu. Njeni pripadnici, srednjovjekovni Bosanci, sebe nazivaju krstjani, dobri Bošnjani, ili najčešće - dobri Ijudi. Ime bogumili ili bogomili samo se jedanput susreće u domaćim srednjovjekovnim izvorima. Najjača uporišta dobrih Bošnjana bile su župe u sjeveroistočnoj Bosni. Na ovim prostorima su do danas sačuvani mnogi utvrđeni gradovi iz srednjeg vijeka, a sačuvane su i mnoge nekropole srednjovjekovnih nadgrobnih spomenika - stećaka. Najpoznatiji sačuvani srednjovjekovni utvrđeni gradovi su: Soko kod Gračanice ( 1426.), Srebrenik ( 1333.) i Teočak ( 1345.). Najpoznatije nekropole stećaka su sačuvane na području Kladnja, Banovića, Kalesije, Živinica, Lukavca, Tuzle, Teočaka i Sapne. Mnogi stećci na ovim lokalitetima su obogaćeni zanimljivom i vrijednom ornamentikom i predstavljaju zanimljiv umjetnički izraz svoga vremena. Najčešći motivi na stećcima su: polumjesec, zvijezda, Ijiljan, sunce, križ, štit i mač. Natpisi na pojedinim stećcima su pisani bosančicom. Postojanje franjevačkih samostana (izgrađeni su u periodu od 1378. do 1460. godine) u Gornjoj Tuzli, Tuzli, Teočaku, Koraju i drugim lokalitetima Tuzlanskog kantona svjedoči da su ovdje, pored Crkve bosanske, djelovali i franjevci, koji su na ove prostore pristigli početkom trinaestog stoljeća.

OSMANSKI PERIOD

Sjeverne i sjeveroistočne dijelove Bosne od kojih su, poslije pada bosanske države, Ugari oformili Srebreničku i Jajačku banovinu -Osmanlije su zauzele tek 1520. godine. Prostor župa Usore i Soli, odnosno dijelovi današnjeg Tuzlanskog kantona, ulazio je, najvećim dijelom, u sastav Zvorničkog sandžaka, koji je do 1541. godine pripadao Rumelijskom, a do 1580. godine Budimskom ejaletu. Po formiranju Bosanskog ejaleta, Zvornički sandžak ulazi u njegov sastav. On je tada imao 31 nahiju, od kojih 21 na bosanskoj strani (na lijevoj obali Drine), a to su: Soko, Nenavište (Gradačac), Smoluća, Jasenica, Srebrenik, Koraj, Visori, Gornja Tuzla, Drametin, Donja Tuzla, Gostilj, Spreča, Završ, Teočak, Bijeljina, Zvornik, Sapna, Kušlat, Ludmer, Srebrenica, Šubin i Brvenik. Dijelovi današnjih općina: Gračanice, Banovića, Lukavca i Kladnja pripadali su Bosanskom sandžaku. Na bosanskoj strani Zvorničkog sandžaka Osmanlije su održavali deset gradova: Zvornik, Srebrenicu, Kušlat i Perin - prema Drini; Teočak, Srebrenik, Soko, Novi i Brčko - prema Savi. Ovaj Sandžak kao i svi njegovi gradovi, dobili su na strateškom značaju kada je ovaj prostor postao pogranično područje, odnosno kada je sjeverna granica Otomanskog carstva uspostavljena na Savi. Osmanska feudalna društvena struktura i islamsko-orijentalna kultura u cjelini, a posebno urbana, dala je dotadašnjim srednjovjekovnim naseljima orijentalna obilježja. Gradska naselja, sa orijentalno-muslimanskom fizionomijom, nisu nastajala niti su se razvijala stihijski. Gradovi duž značajnih trgovačkih putova planski su nastajali i razvijali se kao proizvodna, obrtna i kulturna središta. Orijentalna arhitektura je posebno došla do izražaja u izgradnji džamija, medresa, sahat-kula, mostova, bolnica, hanova, bezistana i čaršija sa dućanima. U šesnaestom stoljeću, uz dozvolu tadašnjih vlasti, izgrađeni su i manastiri u Lomnici, Papraći i na Ozrenu, kao i katolička crkva u Čardaku i franjevački samostan u Tolisi. Na prostorima današnjeg Tuzlanskog kantona je sačuvan veliki broj vrijednih kulturno-historijskih spomenika iz Osmanskog perioda: Hadži-Hasanova (Čaršijska) džamija u Tuzli, Kuršumlija džamija u Kladnju, Husejnija džamija u Gradačcu, Ahmed-pašina džamija u Gračanici, Atik-džamija u Gornjoj Tuzli... U toku višestoljetne osmanske uprave na ovom prostoru desile su se i krupne promjene u nacionalnoj i vjerskoj strukturi stanovništva. Poslije Mohačke bitke (1526.) dio pravoslavnog i bošnjačkog stanovništva se seli preko Save i Dunava na područje osvojeno od Mađara. Poslije osmanskog poraza pod Bečom ( 1699.) i ustaljivanja granice na Savi, Bošnjaci su prognani sa sjevera na prostor Bosanskog ejaleta. Islamizacija je na ovom području tekla dosta brzo i već su krajem šesnaestog stoljeća Bošnjaci na ovom prostoru činili većinu stanovništva. Kasnije se broj Bošnjaka smanjivao zbog stradanja u ratovima i velikih epidemija kuge, koje su naročito pogađale gradove u kojima je bila najveća koncentracija Bošnjaka.

AUSTRO-UGARSKI PERIOD

"Velika istočna kriza" (1875. - 1878.), odnosno "istočno pitanje" - pitanje podjele osmanskih teritorija u Evropi, Aziji i Africi i, konačno, Berlinski kongres ( 1878.) donijeli su pravi prevrat u životu Bosne i Hercegovine, "glavne tvrđave Bošnjaka kao slavenskih muslimana u jugoistočnoj Evropi".Odlukom Berlinskog kongresa Austro-Ugarskoj je povjerena uprava nad Bosnom i Hercegovinom. Porta je na to pristala, ali ne i Bošnjaci. Oni su pružili žestok otpor okupacijskim trupama. Na području sadašnjeg Tuzlansko kantona otporom je rukovodio pljevaljski muftija Mehmed Vehbi Šemsekadić. On je u Tuzlu, sa svojih 1.000 vojnika, stigao 7. augusta 1878. godine. Na zapadnim prilazima Tuzli pridružili su mu se branitelji iz Kladnja, Srebrenika, Lukavca i Zvornika. Austrougarske trupe su već 9. augusta zaustavljene pred Tuzlom (na Moluhama i Husinu), potučene i natjerane na povlačenje prema Gračanici, koju su ustanici oslobodili 13. augusta iste godina. Prodor Austrijanaca preko Brčkog i Bijeljine prema Tuzli, prisilio je branitelje na povlačenje. Tuzla je pala 22. septembra 1878. godine. Nakon tromjesečnih žestokih borbi Austro-Ugarska je uspjela (krajem oktobra 1878.) okupirati cijelu Bosnu i Hercegovinu. Područje sjeveroistočne Bosne je u Austro-Ugarskoj državi organizirano kao okrug. U njegov sastav su ulazili gradovi: Tuzla, Bijeljina, Brčko, Gračanica, Gradačac, Modriča, Bosanski Šamac, Kladanj, Maglaj, Orašje, Srebrenica, Vlasenica i Zvornik. U prvo vrijeme okupacije i Gornja Tuzla je imala status grada, ali je ( 1885.) izgubila taj status. Središte okruga bila je Tuzla, po kojoj je ova oblast i nazvana. Tu su organizirane okružna, sreska (kotarska) i općinska vlast. S obzirom da je ova oblast granično područje sa Srbijom, Tuzla je bila i jedan od značajnih vojnih centara Austro-Ugarske monarhije. Za austrougarsku okupacionu upravu od velikog značaja je bila eksploatacija prirodnih bogatstava ovog kraja. Jedan od njenih prvih poteza u oblasti privrede je uvođenje državnog monopola na proizvodnju soli, duhana, na rudna i šumska bogatstva. Prva, u to vrijeme moderna solana proradila je 1885. godine u Simin Hanu. Druga solana je ( 1891.) izgrađena u Kreki. Ove solane su osigurale domaće tržište soli, u isto vrijeme obezbjeđena je i jeftina sirovina za razvoj hemijske industrije. Na tom osnovu projektirana je i izgrađena Fabrika sode u Lukavcu. Za razvoj industrije, ali i za vojne potrebe, s obzirom na geostrateški značaj područja, bilo je važno izgraditi i saobraćajnice. Tako je izgrađena i u saobraćaj puštena (29. aprila 1886. godine) uskotračna željeznička pruga Doboj - Simin Han, dužine 67 kilometara. Time je ovaj bazen povezan sa glavnom saobraćajnicom u dolini rijeke Bosne. Već je 1885. godine u Kreki otvoren rudnik uglja, tada najveći na prostoru Bosne i Hercegovine. Iste godine je počela proizvodnju i ciglana, koja je pred Prvi svjetski rat godišnje proizvodila više od 3,5 miliona komada cigle. U Tuzli je podignuta Fabrika špirita (1888.), a u Lukavcu Fabrika amonijačne sode (1893.), koja je godišnje proizvodila velike količine amonijačne, kaustične i kristalne sode. Tih godina u Tuzli je počela i proizvodnja piva, podignut je jedan parni mlin i proradile su dvije električne centrale. Područje sadašnjeg Tuzlanskog kantona bilo je bogato kvalitetnim šumama, pa je i njihova eksploatacija bila intenzivna. Podignuto je pet modernih pilana, koje su prerađivale ogromne količine drvne mase. Zanatstvo i trgovina su se sporije razvijali. Industrijski proizvodi i razne robe, koji su stizali na ove prostore, potiskivali su tradicionalnu zanatsku proizvodnju i čaršijsku trgovinu. Međutim, i na tom polju je bilježen napredak, naročito poslije 1900. godine. U Tuzli kao i u drugim većim gradskim naseljima se mijenja i socijalna struktura stanovništva. Procenat onih koji žive od poljoprivrede pada na ispod 50%, a procenat onih koji žive od industrije, zanatstva, trgovine i raznih društvenih djelatnosti, ubrzano raste. Region je, međutim, i dalje pretežno agrarni i to sa naslijeđenim feudalnim odnosima. U ovom periodu Tuzla se najbrže razvijala. Podignute su mnoge građevine sa odlikama evropske arhitekture (sreski uredi, škole, pošte, hoteli, željezničke stanice, bolnice i vojni objekti), od kojih neke postoje i danas u užem gradskom jezgru. Moderniziran je vodovod, izgrađena je kanalizacija, proširene su i uređene ulice, uređena je gradska rasvjeta, uveden je poštanski saobraćaj i otvorene nove škole (osnovne i srednje). Sve ove promjene su, uz Tuzlu, zahvatile i druge gradove ove oblasti. Nakon austrougarske okupacije uslijedio je prelazak iz jedne civilizacije u drugu, što je popraćeno i velikim demografskim promjenama. Iz Bosne i Hercegovine je iselio veliki broj Bošnjaka iako je, upravo iz Tuzle, upućen prvi i možda jedini apel Bošnjacima da se ne iseljavaju. Mehmed Teufik Azabagić, tuzlanski muftija, apelirao je na muslimane da se ne iseljavaju iz svoje domovine ubjeđujući ih da je taj čin pogrešan sa islamskog vjerskog i nacionalnog stanovišta. U to vrijeme u Bosnu je doselilo najviše katoličko i, u manjem broju, jevrejsko stanovništvo. Međutim, i pored masovnih iseljavanja, u samo nekoliko gradova na ovom dijelu Bosne i Hercegovine Bošnjaka je 1910. godine bilo više nego svih drugih naroda zajedno. Četrdesetogodišnja austrougarska uprava Bosni i Hercegovini je donijela značajan pomak u prelasku iz feudalizma u kapitalizam, ali je Austro-Ugarska monarhija time ostvarivala prevashodno svoje interese u crpljenju prirodnih resursa okupirane zemlje.

PERIOD KRALJEVINE SRBA, HRVATA I SLOVENACA

Stvaranjem Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, (1918.) administrativno-teritorijalni okvir Tuzlanskog okruga ostao je isti, osim što je preimenovan u Tuzlansku oblast podijeljenu na srezove i općine. Poslije ukidanja Pokrajinske vlade za Bosnu i Hercegovinu, ovaj prostor je bio neposredno vezan za Beograd odnosno za Vladu Kraljevine. Velike administrativno-teritorijalne promjene ovaj kraj je doživio 1929.godine, poslije diktature kralja Aleksandra Karađorđevića i preimenovanja zemlje u Kraljevinu Jugoslaviju. Tada je prostor Bosne i Hercegovine administrativno-pravno razbijen na četiri banovine: Vrbasku, Drinsku, Primorsku i Zetsku. Prostor sadašnjeg Tuzlansko kantona pripao je Drinskoj banovini sa sjedištem u Sarajevu, osim Gračanice i Doboja, koji su pripali Vrbaskoj banovini. Time je Tuzla prestala biti administrativno-upravno središte sjeveroistočne Bosne, što se odrazilo na njen privredni i društveni razvoj. Prostor današnjeg Tuzlanskog kantona je posebno pogodio Sporazum Cvetković-Maček (1939.), kada su u sastav Banovine Hrvatske uključeni gradovi Brčko i Gradačac, a cijeli ovaj kraj pripao takozvanim "srpskim zemljama". U Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca (Kraljevini Jugoslaviji) nisu zabilježeni ozbiljniji privredni i društveni pomaci na prostorima današnjeg Kantona. Najveće promjene desile su se u agraru. Takozvanom agrarnom reformom od bošnjačkih posjednika oduzete su zemlje i šume i dodijeljene pretežno srpskim seljacima, bivšim kmetovima. Bošnjaci su na taj način razvlašteni i osiromašeni. Izvjestan napredak ostvaren je u eksploataciji šuma i ruda, zanatstvu i trgovini. Otvoreno je i više osnovnih i srednjih škola, čitaonica i ogranaka vjerskih i nacionalnih kulturnih društava. Sve je to, međutim, bilo simbolično. Ovaj region je, kao i cijela Bosna i Hercegovina, zaostajao u svom razvoju. To se naročito osjećalo u porastu broja nezaposlenih. Stagnirajući privreda nije mogla apsorbirati relativno veliki prirast nove radne snage niti prihvatiti one koji su bježali iz osiromašenih sela. U prvim godinama života Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, bilježi se snažno organiziranje radnika, sindikalno i političko. Borba protiv eksploatacije rezultirala je Husinskom bunom (1920.), koju je kraljevski režim krvavo ugušio.

DRUGI SVJETSKI RAT

Kapitulacijom Kraljevine Jugoslavije cijela Bosna i Hercegovina ulazi u sastav novoosnovane Nezavisne države Hrvatske. Teritorija sadašnjeg Tuzlanskog kantona je proglašena Župom Usora i Soli. Uspostavljena je ustaška vlast. Po uspostavljanju te vlasti počeli su progoni, fizičke likvidacije i deportacije Jevreja, Srba i pripadnika komunističkog pokreta. To je izazvalo otpor u mnogim područjima. Buknuli su ustanci koje su organizirali komunisti i to, dobrim dijelom, Hrvati i Bošnjaci. Ustancima su bili zahvaćeni Majevica, Birač, Ozren i Trebava. Ispod utjecaja vlasti Nezavisne države Hrvatske oslobođeni su značajni prostori. Krajem 1941. godine Draža Mihajlović u ustaničke redove ubacuje svoje oficire, oficire vojske Kraljevine Jugoslavije, koji su ostali u zemlji, i oni uspijevaju da pridobiju značajan dio srpske seljačke ustaničke mase, da izazovu raskol u ustaničkim redovima i da pobiju mnoge istaknute rukovodioce ustanka, mahom Hrvate i Bošnjake. To je proizvelo dezorijentiranost medu Ijudima svih nacionalnosti koji nisu prihvatali okupaciju ni Nezavisnu državu Hrvatsku, a pogotovo ne politiku istrebljenja pojedinih naroda. Četnička nadmoć trajala je sve do novembra 1942. godine, kad su četnici teško poraženi od strane Šeste istočno-bosanske partizanske brigade. Četnici su, međutim, i dalje bili opasnost za manje partizanske jedinice, za lokalno stanovništvo sklono partizanima i, naročito, za bošnjačka sela. Stoga su se Bošnjaci samoorganizirali na ovome području u jedan vid teritorijalne odbrane koji je uspješno funkcionirao i štitio bošnjačka sela od četničkih napada. Bošnjaci su, gledano u cjelini, bili rezervirani prema vlasti Nezavisne države Hrvatske. Jedan broj istaknutih bošnjačkih političara otvoreno se ogradio od zločinačke ustaške politike. Mnogi Hrvati sa područja današnjeg Kantona su se distancirali od ustaša. To najbolje potvrđuje primjer borbenog Husina, a i drugih hrvatskih sela iz okoline Tuzle. Jedinice Narodnooslobodilačke vojske u Tuzlu su prvi put ušle 2. 10. 1943. godine. Drugi ulazak partizana u Tuzlu desio se 17. 9. 1944. godine. Od tada pa do kraja Drugog svjetskog rata Tuzla je centar cijele oblasti. U decembru 1944. godine velika grupacija četnika Draže Mihajlovića prebacila se iz Srbije u Bosnu i Hercegovinu i, preko područja današnjeg Tuzlanskog kantona, pokušala da se spoji sa njemačkim snagama u Doboju i Brčkom. Na prilazima Tuzli doživjeli su poraz, razbile su ih istočnobosanske jedinice Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije, potpomognute od strane naroda, a naročito građana Tuzle. U okviru Nezavisne države Hrvatske ovaj region nije ni u čemu napredovao. Naprotiv, doživio je teška razaranja. Razorene su saobraćajnice, mnoga industrijska preduzeća su prestala sa radom, zapuštena je poljoprivreda. U Tuzlu, kao i u druga gradska naselja sadašnjeg Tuzlanskog kantona, se slio velik broj muhadžira iz Foče, Rogatice, Goražda, Višegrada i drugih mjesta istočne Bosne i Podrinja. Prije nego što je Drugi svjetski rat i zvanično završen, na ovom prostoru je započeta obnova. Rudari su krenuli sa radom, proradila je pilana u Živinicama, pokrenuta je Solana u Kreki, počela je obnova Fabrike sode u Lukavcu, popravljene su željezničke pruge i putovi.


PERIOD SOCIJALISTIČKE JUGOSLAVIJE

Značajno razdoblje u razvoju područja sadašnjeg Tuzlanskog kantona je razdoblje socijalističke Jugoslavije (od 1945. do 1992. godine). U prvo vrijeme poslije oslobođenja sjeveroistočna Bosna administrativno je uređena kao oblast sa upravno-političkim centrom u Tuzli. Poslije je, ukidanjem oblasti, formiran Okrug Tuzla. Nakon više administrativnih reorganizacija, cijela oblast je organizirana u devetnaest općina. Rudna bogatstva: ugalj, so i drvo bili su osnova ubrzanog razvoja regiona. Prvi veliki razvojni pothvat bila je izgradnja željezničke pruge Brčko - Banovići ( 1946.) u dužini od 92 kilometra, kojom je ovaj sirovinski bazen povezan sa drugim dijelovima Jugoslavije. Velike potrebe Jugoslavije za energentima podstakle su razvoj rudnika uglja - otvaranje novih jamskih, a kasnije i površinskih kopova. U prvim poslijeratnim godinama trebalo je osigurati dovoljno uglja za industriju, za željeznicu, i za široku potrošnju. Ta visoka potražnja destimulirala je izgradnju kapaciteta za preradu uglja "na licu mjesta", za podizanje termoelektrana, za njegovu hemijsku preradu. Početkom šezdesetih godina dolazi do naglog i velikog uvoza nafte i preorijentiranja svih potrošača na ovaj energent, što izaziva tešku krizu ugljenokopa, koja katastrofalno pogađa ovaj ugljeni bazen - hiljade radnika ostaju bez posla, usporava se opći razvoj. Tek tada počinje izgradnja kapaciteta za potrošnju uglja na "licu mjesta", počinje period izgradnje velikih termoenergetskih objekata i pokretanja hemijske industrije. Pored vađenja uglja, velika pažnja posvećivana je i eksploataciji soli, u početku zbog sve veće široke potrošnje, a potom i kao sirovine u hemijskoj industriji. Poslije šezdesetih godina počeo je razvoj i metaloprerađivačke industrije, a intenzivirana je prerada drveta podizanjem kapaciteta za finalizaciju. Privredni rast je ubrzan naročito u razdoblju od početka šezdesetih do druge polovine osamdesetih godina ovog stoljeća. U tom periodu počela je suvremenija eksploatacija uglja površinskim metodom, a zatim izgradnja termoenergetskih kapaciteta za proizvodnju električne struje. Dovršena je Termoelektrana Bukinje ( 1978.) kapaciteta 780 MW, Hemijska industrija razvijena na osnovama prirodnih resursa (ugalj, so, krečnjak) prerasta u velike privredne sisteme, SODASO u Tuzli i Koksno-hemijski kombinat u Lukavcu, u kojima je osvojena najsuvremenija hemijska tehnologija (hloralkalni kompleks, proizvodnja soli primjenom novih tehnologija, proizvodnja elektrolitske lužine i solne kiseline, natrijumhlorata, propilen oksida, deterdženata...). Razvila se drvna i drvnopreradivačka industrija, metalna i metalnopreradivačka industrija, industrija gradevinskog materijala, građevinarstvo, industrija tekstila, obuće, prehrambena industrija. Prostor današnjeg Tuzlanskog kantona je bio pogodan i za razvoj poljoprivrede, voćarstva, stočarstva. U periodu socijalističke Jugoslavije stvoreno je nekoliko velikih poljoprivrednih i prehrambenih kombinata. Na ovom prostoru uspješno je djelovalo više zemljoradničkih zadruga, manjih i većih peradarskih farmi. U privatnom sektoru poljoprivreda je stagnirala. Najznačajniji razvoj je doživjela infrastruktura. Pored željezničke pruge Brčko - Banovići, modernizirana je pruga Tuzla - Doboj, izgrađena je pruga Tuzla - Zvornik; izgrađena i modernizirana putna mreža: Tuzla - Brčko, Tuzla - Sarajevo, Tuzla - Zvornik, Tuzla - Bijeljina, Tuzla - Doboj... Izgrađena je i luka na rijeci Savi u Brčkom. U Dubravama, u blizini Tuzle, izgrađen je moderan aerodrom. Moderniziran je poštanski saobraćaj, telefonske linije su dovedene gotovo u sva veća naselja. Cijeli prostor je elektrificiran. Izgradnjom snažnog radio-televizijskog releja na Majevici, cijelo područje današnjeg Tuzlanskog kantona pokriveno je kvalitetnim radio-televizijskim signalom. Razvojem gradova i gradske privrede razvijalo se i zanatstvo, proizvodno i uslužno. Na ovom prostoru je ( 1990.) bilo dvadeset zanatskih zadruga i preko trideset hiljada zanatskih radnji. U tome su prednjačili: Gračanica, Brčko, Gradačac i Tuzla. Prosvjetno-kulturna djelatnost je pratila ekonomsko-privredni razvoj. Uspostavljena je dobra mreža predškolskih ustanova i osmogodišnjih škola, u svim razvijenim općinskim centrima otvorene su srednje škole; u Tuzli je osnovan i Univerzitet ( 1976.). Ustanovljene su mnoge institucije regionalnog značaja: Istorijski arhiv, Muzej istočne Bosne, Narodna i univerzitetska biblioteka, Narodno pozorište, Galerija portreta, Dom mladih... U svim općinama postojali su centri za kulturu gdje su djelovala mnoga kulturno-umjetnička društva. Dobro organizirana je bila i zdravstvena zaštita stanovništva. Pored Medicinskog centra u Tuzli, postojali su i domovi zdravlja u svim općinama. Na području sadašnjeg Tuzlanskog kantona sport je zauzimao zasebno mjesto. U svakoj općini djelovalo je sportsko društvo. Sportska društva iz Tuzle su njegovala gotovo sve vrste sportova, a u nekim dostizala i vrhunske rezultate. Intenzivan industrijski razvoj, bazna a naročito hemijska industrija, na ovim prostorima i šire, izazvali su ozbiljne ekološke probleme. Najveći zagađivači zraka nisu imali ugrađene sisteme za filtriranje, tako da je ozbiljno ugroženo voćarstvo, pčelarstvo, povrtlarstvo. Zagađeni su bili i vodotoci. Tek sredinom osamdesetih godina o ovome problemu se počelo ozbiljnije razmišljati.

RASPAD JUGOSLAVIJE I AGRESIJA NA BIH

Na prvim višestranačkim parlamentarnim izborima u Socijalističkoj republici Bosni i Hercegovini, održanim 18. novembra 1990. godine, pobijedile su političke stranke: Stranka demokratske akcije, Srpska demokratska stranka i Hrvatska demokratska zajednica. Srpska demokratska stranka je i na ovim prostorima, odmah poslije izbora, započela djelovanje na državno-pravnoj razgradnji Bosne i Hercegovine. Nakon osamostaljenja Slovenije i Hrvatske, po logici političkih zbivanja, to isto je morala učiniti i Bosna i Hercegovina. Na referendumu, održanom 29. 2. 1992. i 1. 3. 1992. godina, građani Bosne i Hercegovine izjasnili su se za samostalnu, nezavisnu i suverenu državu. Na dan početka srpsko-crnogorske agresije na Bosnu i Hercegovinu (6. 4. 1992. godine) Evropska zajednica je priznala državno-pravni subjektivitet Republike Bosne i Hercegovine. Republika Bosna i Hercegovina je (21. 5. 1992.) postala članicom Ujedinjenih naroda. Poraz takozvane Jugoslavenske narodne armije u Sloveniji i njen napad na Hrvatsku, učinili su Bosnu i Hercegovinu životno važnim geostrateškim prostorom za Srbiju, odnosno za ostvarivanje velikosrpskih projekata. Prostor sjeveroistočne Bosne, s obzirom da se naslanja na Srbiju i čini lijevi bok prema Hrvatskoj i imajući u vidu njegove ekonomske potencijale, je naročito bio važan faktor u toj strategiji. Zbog toga su čelnici Jugoslavenske narodne armije preduzeli opsežne mjere da pod svojom kontrolom zadrže ovo područje. U jednom broju općina sa većinskim srpskim stanovništvom (Lopare, Ugljevik, Šekovići) postojeći organi vlasti stavili su se u službu velikosrpske politike, odnosno Srpskoj demokratskoj stranci, kao njenom egzekutoru u Bosni i Hercegovini. Akcijom vojnih jedinica, paravojnih snaga iz Srbije i onih što ih je uz pomoć Jugoslavenske narodne armije organizirala Srpska demokratska stranka, agresor je ovladao Bijeljinom, Zvornikom, Bratuncem, Srebrenicom, Kalesijom, Vlasenicom i većim dijelom grada i općine Brčko. Agresor je preko Semberije i Bosanske posavine uspostavio koridor prema Bosanskoj krajini i Kninskoj krajini u Hrvatskoj, okupiravši Bosanski Šamac, Modriču, Odžak - općine koje su ulazile u sastav šire regije sjeveroistočne Bosne. Pokušaj agresora da zadrži kontrolu nad Tuzlom i njenom najbližom okolinom onemogućen je bitkom na Brčanskoj Malti, 15. maja 1992. godine, u kojoj su građani Tuzle razbili jedinice Jugoslavenske narodne armije i protjerali ih do pod Majevicu. Presudnu ulogu u odbrani grada odigrale su snage policije, Teritorijalne odbrane i Patriotske lige. Snage branitelja ove regije, sastavljene od pripadnika policije i jedinica Teritorijalne odbrane i Patriotske lige, koje su u hodu popunjavane dobrovoljcima, uspjele su da se organiziraju i bez obzira na slabo naoružanje, da zaustave agresora te u kontraofanzivnim dejstvima oslobode Srebrenicu i Kalesiju, znatan dio teritorije Brčkog, Lopara, Ugljevika, Zvornika i Vlasenice. Odbranom Tuzle uvezana je relativno prostrana slobodna teritoriia: Tuzla, Kalesija, Živinice, Kladanj, Banovići, Lukavac, Gračanica, Srebrenik, Gradačac i dijelovi teritorija već spomenutih općina. Na okupiranim područjima agresor je uz pomoć domaćih četnika izvršio masovne zločine nad civilnim stanovništvom, uništio sve vjerske i druge sakralne objekte i spomenike bošnjačke i hrvatske kulture. Samo u nekoliko prvih mjeseci agresorskog divljanja i samo u šest općina ovog područja (Srebrenica, Bratunac, Vlasenica, Zvornik, Bijeljina i Brčko) ubijeno je više od 25.000 nedužnih civila. Hiljade Bošnjakinja su silovane. U većini ovih općina (Zvornik, Bratunac, Srebrenica, Vlasenica) Bošnjaci su, do izbijanja agresije, činili apsolutnu većinu stanovništva. Agresor je iz cijelog Podrinja i Posavine protjerao svo nesrpsko stanovništvo da bi u njihova naselja i domove naselio Srbe, što je genocidni program (utemeljen 1844. godine "Načertanijem" Ilije Garašanina, a aktualiziran Memorandumom SANU) i planirao da bi se takozvane "svete srpske zemlje očistile" od svih drugih naroda. U prvoj godini agresije sa okupiranih područja sjeveroistočne Bosne na slobodne teritorije pod kontrolom legalnih vlasti i Armije Republike Bosne i Hercegovine stiglo je preko 200.000 prognanika, mahom žena, djece i staraca. U najtežoj situaciji je bila Srebrenica. Bježeći ispred četničkog noža iz okolnih gradova i sela, u Srebrenici se našlo oko 50.000 Ijudi. Srebrenica je 1993. godine proglašena "zaštićenom zonom UN-a", ali to agresora nije spriječilo da jula 1995. godine okupira taj grad i da u prisustvu snaga UN-a masakrira hiljade nedužnih Ijudi; da hiljade Bošnjaka odvedu u nepoznato i na egzodus natjeraju oko 30.000 nejači. Samo manji broj slabo naoružanih muškaraca uspijeva da se probije kroz četničke položaje i stigne na slobodnu teritoriju Tuzlanskog kantona. U četničkim logorima: Batkoviću, Karakaju, Kravici, Bratuncu, Sušici, Luci i "Laseru" u Brčkom, bilo je zatočeno preko 25.000 Bošnjaka i Hrvata. Logori su bili organizirani po uzoru na nacističke, sa daleko gorim režimom. Dok je trajao egzodus unesrećenog naroda na rubnim područjima Tuzlanskog kantona vodene su žestoke borbe. Agresor je pokušavao da okupira nove teritorije, a branitelji da ih odbrane i oslobode okupirane. Drugi korpus Armije Republike Bosne i Hercegovine uspijevao je da odbrani slobodne prostore i da oslobodi mnoge koji su bili okupirani. Doprinos odbrani od agresora na ovim prostorima dale su i postrojbe Hrvatskog vijeća obrane. Posjedujući dalekometna teška oruđa agresor je neprekidno granatirao slobodnu teritoriju, naročito gradska naselja, nastojeći da ubijanjem civila izazove paniku i skrši moral branitelja. U tim mučkim napadima poginulo je i osakaćeno mnogo Ijudi, naročito djece; srušeno je mnogo objekata, medu kojima i više kulturno-historijski vrijednih. Jedan od najtežih zločina desio se 25. maja 1995. godine, kada je samo jedna granata, ispaljena sa srpskih položaja na Ozrenu, na tuzlanskom Korzou ubila 71 građanina, pretežno dječaka i djevojčica, a teže i lakše ozlijedila 77 lica. Na slobodnom području Tuzlanskog kantona sve vrijeme rata uspješno su funkcionirale civilna i vojna vlast. Zahvaljujući tome, sigurnost građana bila je na visokoj razini. I pored izdvajanja za potrebe obrane, uspješno je organizirana prehrana gotovo 700.000 stanovnika. Radile su škole, zdravstvene i kulturne ustanove, bilo je i sportskih takmičenja.


POST DEJTONSKI PERIOD

Prvi korak ka miru u Bosni Hercegovini bio je Washingtonski sporazum, kojim je uspostavljena Federacija Bosne i Hercegovine. Rat je prekinut Sporazumom u Daytonu (1995.). Taj sporazum je de fakto sankcionirao stanje ostvareno ratom, odnosno agresijom. Tako se preko 50% teritorija sjeveroistočne Bosne našlo u Republici Srpskoj. Daytonskim mirom je stvorena izvjesna osnova za obnovu i razvoj ovoga kraja. Na osnovu Ustava Bosne i Hercegovine i Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, kantoni donose svoje ustave, čime ostvaruju vrlo visok stupanj autonomnosti u gotovo svim oblastima društvenog života. Zakonodavni i izvršni organi Tuzlanskog kantona, zajedno sa odgovarajućim organima općina, preduzeli su mnoge mjere radi oživljavanja privrede, posebno pokretanja proizvodnje u osnovnim privrednim djelatnostima: rudarstvu, hemijskoj industriji, građevinarstvu, drvoprerađivačkoj industriji, poljoprivredi, trgovini...
Iako je pokretanje velikih, složenih sistema hemijske industrije na prostoru Tuzle i Lukavca uveliko uslovljeno obnavljanjem željezničkog saobraćaja, izvjesni rezultati su već postignuti. Industrija je u 1997. godini radila sa oko 30% kapaciteta, čemu je značajan doprinos dao razvoj malih i srednjih preduzeća. Proizvodnja uglja je znatno porasla. Termoelektrana Bukinje radi gotovo punim kapacitetom. Prerada drveta je, također, napredovala. Zahvaljujući svemu tome, u privredi Tuzlanskog kantona, po podacima iz 1998. godine, radi oko 68.000 radnika.
Obrazovni sistem nije prestao funkcionirati tokom rata. Bio je, istina, reduciran, prilagođen ratnim okolnostima. Kada su prekinuta ratna dejstva, on je postepeno vraćan u predratno stanje. Popravljen je veliki broj ratom oštećenih školskih objekata i u njima je otpočela redovna nastava. Na prostoru Tuzlanskog kantona već funkcioniraju predškolske ustanove u općinama Banovići, Doboj Istok, Gračanici, Gradačcu, Kladnju, Lukavcu, Srebreniku, Tuzli i Živinicama, u kojima dnevno boravi 1287 djece. Osnovno obrazovanje na području Tuzlanskog kantona obuhvata 88 javnih ustanova i 1 privatnu osnovnu školu, u kojima nastavu pohađa oko 55.200 učenika; Srednje obrazovanje obuhvata 33 javnih ustanova od toga 24 srednjih škola, 7 gimnazija, 1 medresa i 1 srednja muzička škola, u kojima nastavu pohađa oko 25.500 učenika; a Univerzitet u Tuzli pohađa preko 20.000 studenata na dodiplomskim studijima i oko 1.500 na postdiplomskom studiju.
Najteži problem Tuzlanskog kantona je bio smještaj prognanih i raseljenih lica. Povratak na njihovo predratno privatno vlasništvo Vlada Tuzlanskog kantona podržala je značajnim finasijskim sredstvima. Realizovani su brojni programi podrške povratnicima putem pomoći za obnovu stambenih objekata (kako povratnika u dijelove sjeveroistočne Bosne koji su ostali u administrativno prostoru Republike Srpske, tako i povratnike u općine Tuzlanskog kantona), podržani su projekti podrške pokretanju poljoprivredne proizvodnje u povratničkim mjestima i oživljavanje malih preduzeća. Danas na Tuzlanskom kantonu ima još oko 26. 000 prognanika.
U postdaytonskom periodu intenziviran je politički život u Tuzlanskom kantonu, i većina vodećih stranaka u Bosne i Hercegovinu imaju svoje kantonalne organizacije Tuzlanskog kantona, a jedna politička stranka ima sjedište u Tuzli.
U Skupštini Tuzlanskog kantona participira pet stranaka (Stranka demokratske akcije, Stranka za Bosnu i Hercegovinu, Socijaldemokratska partija, Bosanska stranka, Narodna stranka Radom za boljitak i Bosansko-hercegovačka patriotska stranka) i na njima leži najveća odgovornost za privredni i društveni razvoj Kantona. Ostale stranke nisu parlamentarne u Kantonu.
Na području Tuzlanskog kantona djeluje više listova kroz svoja dopisništva, radio i televizijskih stanica. Najznačajniji regionalni elektronski medij je Radio-televizija Tuzlanskog kantona, i nekoliko privatnih nezavisnih radio stanica, koje zajedno obrazuju dobru medijsku pokrivenost Tuzlanskog kantona.
Vjerske zajednice djeluju slobodno i uz međusobnu toleranciju. Pravo na slobodno ispoljavanje vjere je zagarantirano svim konfesijama. Tri najveće konfesije su Islamska zajednica, Katolička i Srpska pravoslavna crkva, a na Tuzlanskom kantonu djeluju i druge manje brojne vjerske zajednice kao što su Jevrejska zajednice i protestantske crkve.


PRIVREDA

Područje Tuzlanskog kantona raspolaže raznovrsnim resursima, na čemu je izrastao širok dijapazon industrijske proizvodnje. Ugalj i kamena so dva su najvažnija mineralna resursa ove regije. Solno ležište je jedino ove vrste u Bosni i Hercegovini, dok je prema rezervama uglja ovaj prostor najveće energetsko područje Bosne i Hercegovine. Geološke rezerve mrkog uglja u Tuzlanskom bazenu procijenjene su na oko 316 miliona tona, a lignita na oko 2,66 milijardi tona, što čini 24% rezervi mrkog i oko 60% rezervi lignita u Bosni i Hercegovini. Na lokaciji višestoljetne eksploatacije soli preostale industrijske rezerve soli procijenjene su na oko 4,5 miliona tona. Područje Tuzlanskog kantona ima znatne rezerve i drugih minerala: kvarcnog pijeska (geološke rezerve 5,8 miliona, a eksploatacione 4,3 miliona tona), kamenih agregata (tehničkog građevinskog kamena na lokaciji Srebrenika 25 miliona tona, magnezita, krečnjaka, laporca i gline. Poljoprivredne površine zauzimaju 49% teritorije Tuzlanskog kantona, što je preko jedne trećine ukupnih poljoprivrednih površina Federacije Bosne i Hercegovine 93% obradive površine - 136.000 hektara, ostalo su pašnjaci, bare i trstici. Pod šumama je oko 133.000 hektara, najviše, na područjima općina: Kladanj, Živinice i Banovići. Drvna masa procijenjena je na 17,2 miliona m3. Kanton raspolaže i značajnim hidropotencijalom. Hidrografska mreža površinskih tokova relativno je razgranata. Najznačajniji vodotoci su rijeke Spreča, Tinja i Drinjača. Najvažniji vodni resurs je akumulacijsko jezero Modrac u Lukavcu, zapremine 100 miliona m' vode i površine 17 km2. Modrac osigurava tehnološke vode za industriju Tuzle i Lukavca. Na području Kantona su i akumulacijska jezera Hazna i Vidara u Gradačcu, izgrađena zbog zaštite naselja i osiguranja vode za domaćinstva te jezero Sniježnica akomulirano za potrebe Termoelektrane Ugljevik. Za obezbjedenje naselja pitkom vodom koriste se i podzemne vode sa nekoliko izvorišta.

INDUSTRIJSKA PROIZVODNJA I RUDARSTVO

Najvažnija privredna grana Tuzlanskog kantona je industrija. Do agresije na Bosnu i Hercegovinu industrija je apsorbirala 75% privrednih investicija, zapošljavala 58,5% radnika i davala 45,8% narodnog dohotka na prostoru današnjeg Kantona.
Od ukupno zaposlenih na području Tuzlanskog kantona u 2005. godini najviše je zapošljavalo rudarstvo 12,59%, hemijska industrija 4,79%, metaloprerađivačka i elektro industrija 4,0%, industrija obuće i tekstila 4,62%, industrija građevinskog materijala i građevinarstvo 1,70%. Fizički obim proizvodnje i korištenje kapaciteta kod većine privrednih društava su u trendu povećanja i kod velikog broja korištenje kapaciteta je preko 50%.
Dugovanja imaju i dalje trend rasta kao i prethodnih godina, i veća su za 19% u odnosu na 2004. godinu. Najveće povećanje je po osnovu kreditnog zaduženja i dugovanja po osnovu dobavljača. Ukupan prihod je veći za 81% od ostvarenog u 2004. godine. Sve grane, osim industrije obuće i tekstila ostvarile su veći ukupni prihod u odnosu na 2004. godinu. Industrija obuće i tekstila ostvarila je prihod na nivou 2004. godine. Zaposlenost je smanjena za 5%, a uposlenost za 3%.

PROIZVODNJA I PRERADA UGLJA

Rudari Tuzle, Banovića, Živinica, Lukavca i šireg gravitacionog područja su, od 1885. do 1992. godine, iskopali oko 300 miliona tona uglja - oko 200 miliona tona lignita i 100 miliona tona mrkog uglja: Proizvodnja mrkog uglja u Tuzlanskom bazenu činila je 37% ukupne proizvodnje u bivšoj Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji i oko 50% u Socijalističkoj Republici Bosni i Hercegovini; proizvodnja lignita činila je 16% proizvodnje u Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji i čak 95% u Socijalističkoj Republici Bosni i Hercegovini. Rudnici uglja u Tuzlanskom bazenu su prije agresije proizvodili oko 3,9 miliona tona mrkog uglja godišnje i do 5,8 miliona tona lignita. Postrana proizvodnja odvija se u veoma složenim uslovima i dostiže ( 1997.) preko 1.500.000 tona. U periodu I-XII 2005.godine Rudnici uglja “Kreka” u Tuzli smanjili proizvodnju za 5 %, dok su Rudnik uglja “Djurđevik” u Djurđeviku i RMU “Banovići” povećali proizvodnju za 9 % odnosno 8% u odnosu na isti period 2004. godine. Tako je u ovom peridu ukupno proizvedeno 3.949.282,90 tona uglja, što je za 72.299,35 tona uglja ili 1,8 % više u odnosu na prethodni period. Navedeni podaci ukazuju na konstantan porast ukupne proizvodnje uglja u poslednjih nekoliko godina.
Nosilac proizvodnje u preradi uglja bio je Koksnohemijski kombinat Lukavac, koji je do 1992. godine zapošljavao 3.200 radnika. Njegova izgradnja započeta je 1949., a završena (osnovna postrojenja) I 952. godine. Vlastita proizvodnja koksa za metalurgiju, livarstvo i druge potrošače bila je veoma značajna. Rast potreba domaćeg tržišta, a dijelom i izvozne mogućnosti, nametnule su povećanje kapaciteta prerade kamenog uglja. Početni kapaciteti Koksare - dvije koksne baterije po 200.000 tona godišnje uvećavaju se izgradnjom treće ( 1964.), a zatim i četvrte baterije od 700.000 tona godišnje (1975.). Gradnja pete baterije započeta je 1986. godine i do agresije je dovršena približno 90%. Povećanjem proizvodnje koksa stvoreni su uslovi za razvoj karbohemije. Fabrika za preradu sirovog benzina, kapaciteta 24.000 tona godišnje, izgrađena je 1956. godine pa je osvojena proizvodnja čistog benzena, toluena i solventa. Destilacija sirovog katrana, 50.000 tona godišnje, realizirana je 1957. godine; fabrika sintetskog fenola - 1963; anhidrid maleinske kiseline - 1979; fabrika azota, 90.000 tona godišnje, 1960. godine. Koksno-hemijski kombinat Lukavac je u toku agresije potpuno obustavio proizvodnju. Štete na postrojenjima su velike. Radi se na njihovom osposobljavanju i ponovnom pokretanju, ali sve to uveliko zavisi od obnavljanja željezničkog saobraćaja. Prioritet u obnavljanju daje se petoj koksnoj bateriji.
U 2005. godini održana je proizvodnja koksa i hemijskih proizvoda kao nus proizvodnje koksovanja i značajno povećana proizvodnja i plasman soda. Ukupno ostvareni prihod grane je 2,47 puta veći u odnosu na 2004. godinu dok je izvoz povećan za 3,55 puta.
Poslovanje «GIKIL-a» odvijalo se u veoma složenim uslovima.
Naime, tokom cijele godine povećavo se debalans u cijenama koksa i uglja za koksovanje tako što je cijena koksa padala, a cijene ugljeva rasle. U ovom proizvodnom dijelu ostvarivan je gubitak koji se nije mogao nadoknaditi kroz proizvodnju hemijskih proizvoda u pogonima ovog društva. Tek krajem godine uz velike napore i razumijevanje dobavljača i davaoca usluga, cijena uglja i koksa dovedene su na isti nivo čime se samo ublažava stanje, a ne rješava ovaj problem..
Proizvodnje đubriva (KAN i NPK), AMK, i proizvoda destilacije katrana kamenog uglja odvijala se shodno raspoloživim količina sirovine i mogućnosti plasmana.
Obezbijeđena su sredstva za ulaganja u zamjenu benzola sa Butan-gasom kao sirovine za proizvodnju Anhidrida Maleinske kiseline. Takođe značajna ulaganja izvršena su u popravljanje ekološkog sistema.

PROIZVODNJA ELEKTRIČNE ENERGIJE

Proizvodnja električne energije na ovom području ima dugu tradiciju. Prva električna centrala u Tuzli izgrađena je 1905. godine i služila je za potrebe prvih industrijskih kapaciteta. Termoelektrana u Banovićima podignuta je 1952. godine, kapaciteta 2,5 MW a u razdoblju od 1963. do 1978. godine izgrađen je najveći energetski kapacitet u Bosni i Hercegovini - Termoelektrana Tuzla snage 779 MW Izgrađena su još dva kapaciteta i to u Koksno-hemijskom kombinatu Lukavac (16,5 MW) i u Fabrici sode Lukavac (7,2 MW) radi podmirivanja vlastitih potreba. Termoelektrana Tuzla prije rata je proizvodila 3.800 gWh električne energije godišnje. Tokom rata proizvodnja je jako reducirana, dijelom zbog nedostatka uglja, dijelom zbog nemogućnosti plasmana, održavanja i nedostataka repromaterijala. 2005. godinu karakteriše relativno stabilan rad elektroenergetskog sistema. TE Tuzla i Elektrodistribucija Tuzla ostvarile su planske zadatke proizvodnje i distribucije energije. Realizacija Akcionog plana restrukturiranja elektroenergetskog sektora kasni ali će biti nastavljena u narednom periodu jer se moraju sprovoditi direktive Evropske unije.
U 2005. godini formirana su regulatorna tijela za električnu energiju u skladu sa zakonom propisanim procedurama. U 2006. godini očekuju se nove tarife za obračun utroška električne energije. Ovaj proces po prvi put rade regulatorna tijela entiteta i države. Uvodi se neovisni operator sistema kao u svim državama Evropske unije .
Dugovanja privrede Tuzlanskog kantona za utrošene energente iz predhodnog perioda nisu smanjena pa se dosta vremena utrošilo na riješavanju ovog problema. Najveći dužnici Elektroprivredi BiH su: Polihem, Fabrika sode, Solana, Rudnik soli Tušanj, Koksna industrija, Centralno grijanje Tuzla čiji saldo dugovanja iznosi preko 20 miliona KM

SONO-HEMIJSKA INDUSTRIJA

Na bazi soli i intermedijera, na užem prostoru Tuzlanskog bazena, još od kraja devetnaestog stoljeća počela se razvijati skupina tehnološki međuzavisnih i ekonomski povezanih industrijskih kapaciteta i to: eksploatacija slane vode i kamene soli (u Rudniku Tušanj), finalizacija slane vode u vakumiranu so za jelo (Fabrika soli Tuzla) i industriju (Polihem Tuzla), proizvodnja soda-proizvoda: kalcinirane sode, kaustične sode i bikarbona sode (Fabrika sode Lukavac), proizvodnja hlora, propilen oksida, poliola (Polihem Tuzla), proizvodnja toluendiizocijanata (Izocijanatna hemija Tuzla), proizvodnja deterdženata i kozmetike (DITATuzla).Ove industrijske kapacitete od 1970.godine organizaciono objedinjuje SODASO HoldingTuzla. Rudnik soli Tušanj bio je nositelj eksploatiranja slane vode i kamene soli. Prosječna godišnja proizvodnja slane vode u Rudniku je prije rata iznosila 2,6 miliona m'. Iz sonog ležišta uTuzli vrši se i eksploatiranje kamene soli za industriju i stočnu hranu. Proizvodni kapacitet Rudnika Tušanj na postojećem ležištu je 150.000 tona kamene soli godišnje. Zbog ekoloških razloga i iscrpljenosti postojećeg ležišta, orijentacija je na novo Iežište Tetima čije je otvaranje u završnoj fazi. Novi razvojni pravac Fabrike soli su proizvodi na bazi soli: infuzioni rastvori, začini, specijalne vrste soli.
Za prerađivačke kapacitete hemijske industrije Rudnik soli “Tušanj” je u 2005.godini proizveo 1.082.732 m3 industrijske slanice što je 8 % manje u odnosu na isti period u 2004. godini. Eksploatacija industrijske slane vode vršena je na pogonima Hukalo-Trnovac i novootvorenom rudniku soli Tetima. Iako su Solana Tuzla i Fabrika sode Lukavac u posmatranom periodu povećale proizvodne kapacitete, iz podataka se vidi da je proizvodnja slanice smanjena za 8 % u odnosu na prethodni period, što stvara određene nejasnoće. Međutim, kada se zna da je u prethodnom periodu vršeno potapanje jame Rudnika soli «Tušanj» industrijskom slanom vodom to je jasno zašto se proizvodnja industrijske slanice u tom periodu morala povećati.
U 2005. godini proces kontrolisanog izluživanja sa povremenim prekidima vršen je na bušotinama B-78, B-86, B-87 i B-97 na rudniku soli «Tetima». Završeno je bušenje i opremanje istražno-eksploatacione bušotine B -77, nakon čega je izvršeno puštanje u probni rad -uvodno izluživanje.
Finaliziranje slane vode, uz amonijak i ugljendioksid, kao sirovinske komponente, više od 100 godina vrši se u Fabrici sode u Lukavcu, jedinoj ove vrste u Bosni i Hercegovini. Od početnih 10.000 tona sirovog bikarbonata u 1893. godini, devedesetih godina ovog stoljeća stiglo se do 285.000 tona godišnje.
«Fabrika sode» Lukavac u odnose na uslove u kakvim je poslovala imala je značajan iskorak u poslovanju kada se komparira sa istim periodom iz 2004. godine. Povećan je fizički obim proizvodnje u prosjeku za preko 2,7 puta. Obezbijeđeno je tržište za plasman kompletne proizvodne. Cijene su povećane u odnosu na prethodni period, čime je ukupno stanje popravljeno. Zbog velikih obaveza i hroničnog nedostatka obrtnih sredstava i drugih problema koji prate ovu vrstu proizvodnje, pogotovo u našim uslovima, ostvareni nivo proizvodnje nije bio dovoljan za pozitivno poslovanje društva.
Sa stabilizacijom proizvodnje i izlaskom na svjetsko tržište porastao je interes za ulaganja u ovu fabriku kod strateških investitora. Naime u toku godine nekoliko njih uputilo je pisma namjere i vođeni su razgovori po tom osnovu. Velika dugovanja su bila razlog za nepotpisivanje Ugovora.
Proizvodni sono-hemijski kompleks SODASO je na bazi soli i njene prerade kao i drugih komponenti, realizirao svoje strateško opredjeljenje - ušao je u oblast poliuretana. Proizvodnja deterdženata u Tuzli osvojena je 1987. godine. Kapacitet Fabrike DITA je 50.000 tona godišnje. Realiziran je i novi razvojni pravac - kozmetika. Polovinom 2005. godine dionice Fabrike «Dita» preuzeo je strateški investitor «Lora» iz Sarajeva sa svim obavezama koje su bili preuzeli radnici prilikom privatizacije, kao i one koje su nastale poslije ovog procesa. Od dana preuzimanja evidentan je trend poboljšanja i stabilizacije društva u komercijalnom i proizvodnom pogledu.

METALNA I ELEKTRO-INDUSTRIJA

Mehanička radionica za održavanje opreme rudnika uglja i soli; osnovana 1936. godine, prerasla je 1959. godine u industriju rudarskih mašina, odnosno u industriju mašina i livnicu i u Tvornicu transportnih uređaja Tuzla ( 1970.). Iz okrilja radionica mašinskog i elektroodržavanja izrasle su firme: "Rudarinvest" Banovići, "Elektroremont" Banovići, "Helios" Banovići, a zatim i potpuno nove: "Remontmontaža" Tuzla, "Fering" Gračanica, "Izolacija" Tuzla, "FAKOL"Lukavac, "Alfami" Živinice, "Tesla" Brčko, "Elir" Tuzla, "Unistok" Kalesija,"Dalekovodmontaža"TuzIa,TMD Gradačac, TMP Srebrenik...
U metaloprerađivačkoj i elektroindustriji veći fizički obim proizvodnje ostvarilo je 13 društava, dok je korištenje kapaciteta veće ili na nivou 2004.godine ostvarilo 8 društava, od ukupno 11. Međutim sa aspekta ostvarenog ukupnog prihoda ove grane stanje je mnogo bolje. Naime, ukupni prihod u odnosu na 2004. godinu veći je za 2,08 puta. Povećanje prihoda bilo je i u 2004 u odnosu na 2003 za 40%, a 2003. godini u odnosu na 2002. godinu od 12%. Društva «TMD» Gradačac i «Umel» Tuzla ostvarila su prihod koji je veći od 100% u odnosu na prošlu godinu. To govori u prilog tome da je u određenim privrednim društvima došlo do stabilizacije proizvodnje, a time i općeg stanja. Samo četiri (4) društva su ostavarila plan proizvodnje, što je posljedica nerealnog planiranja. Dobitak u poslovanju ostvarilo je sedam (7) društava.
U dva društva nije bilo proizvodnih aktivnosti (Unioninvest “Elektro” i “Mašinska” montaža).
Dobre rezultate postiga su: “TMD“ Gradačac, “Umel“ Tuzla, «Tok» Kalesija, “Dalekovodmontaža“ Tuzla, “Rudarinvest“ Banovići, “Revom“ Duboštica, “Elektroremont“ Banovići.
Zaposlenost je smanjena za 2%, dok je uposlenost ostala na istom nivou kao u 2004. godini.
Uvoz je povećan za 4,65 puta, dok je izvoz povećan za 2,91 puta. Vrijednost izvoza predstavlja 72% ostvarnog ukupnog prihoda ovih privrednih društava. Ova grana imala je povećanje spoljnotrgovinske razmjene i u prethodnom periodu.
Dugovanja su povećana za 18% dok su potraživanja povećana za 8%.
Na osnovu iznesenih podataka može se zaključiti da je stanje znatno bolje nego što je bilo u prošlom periodu i da je nastavljen trend poboljšanja ukupnog stanja u ovoj grani.
Veoma složeno stanje vladalo je u «TTU» i »Livnici» Tuzla gdje je u ranijem periodu došlo do jednostranog raskidanja ugovora o privatizaciji od strane Agencije za privatizaciju. Razlog je bio neispunjavanja ugovorenih obaveza. Okončanje sudskog spora nije završeno, što je dodatno otežalo stanje pogotovo sa aspekta nemogućnosti privatizacije društava. Stanje je nešto poboljšano u drugoj polovini godine sa dolaskom novog menadžmenta u ova društva.
Kada su u pitanju «Livnica» Tuzla i «TTU» Tuzla ohrabruje saznanje da postoji tržište za ove vrste proizvodnji. Uložena su određena sredstva za revitalizaciju dijela postrojenja a sve u stvaranja uslova za veću proizvodnju.
DRUGE INDUSTRIJSKE GRANE
Na bazi nalazišta kvarcnog pijeska, tehničko-građevinskog kamena, opekarske gline i magnezita razvila se industrija građevinskog materijala: cementa, siporeksa, betonskih proizvoda. Zbog posljedica rata ove industrijske grane su u 1997.godini koristile svoje kapacitete tek 20% u odnosu na predratne. Obnova kapaciteta i uvođenje u proizvodnju su u toku. Na drvnoj sirovinskoj bazi razvila se industrija prerade drveta. Nažalost, to je uglavnom na nivou nižih faza prerade. Nositelji razvoja drvne industrije su "Konjuh" Živinice i "Sokolina" Kladanj. Oni danas svoje kapacitete koriste oko 30%. "Konjuh " ima najrazvijeniji tehnološki proces - od prerade trupaca do finaliziranja. Fabrika stolova u živiničkom "Konjuhu" je jedna od najvećih u Evropi: 500.000 stolova i 400.000 stolica godišnje. Proizvodnja tekstila i obuće spadala je u red najpropulzivnijih grana industrije. Ona danas radi sa 50% kapaciteta. Angažirana je uglavnom na lohn-poslovima. Proizvođači obuće upošljavaju 80% do 90% svojih kapaciteta, ali sa malim profitnim efektima.


OSTALE PRIVREDNE OBLASTI

Građevinarstvo je, do agresije, ostvarivalo 9-11% društvenog proizvoda i angažiralo 12-15% ukupne radne snage. Pad investicione aktivnosti u postdaytonskom periodu doveo je ovu granu u nezavidnu poziciju, naročito velike sisteme. U saobraćaj je u doratnom periodu investirano čak 7,9% ukupnih privrednih investicija. Ratna djejstva ne samo što su prekinula pozitivni trend moderniziranja transportnih kapaciteta, već su neke saobraćajne kapacitete devastirala do mjera neupotrebljivosti. To je naročito izraženo u željezničkom saobraćaju. Neprohodnost drumskih saobraćajnica bitno usporava obnovu i razvoj ukupne privrede. Broj drumskih teretnih vozila i njihova tonaža, bilježe izvjestan napredak. Uključivanje u redovni civilni saobraćaj Aerodroma Tuzla doprinijeće poboljšanju veza sa svijetom. Proizvodne mogućnosti poljoprivrede limitirane su karakteristikama brdskog rejona kome pripada većina općina Kantona. Poljoprivredna proizvodnja u predratnom vremenu davala je 10% društvenog proizvoda. Agresijom poremećena demografska slika Kantona rezultirala je nepovoljnim odnosom poljoprivredne površine i broja stanovnika. Primjeri nekih zemalja u kojima je ovaj odnos još nepovoljniji govore da se uz uređenost zemljišta, suvremenu agrotehniku i dobre vodne režime mogu osigurati dovoljne količine hrane, posebno mesa i mlijeka. U privatnom vlasništvu je 90% poljoprivrednih površina. Poljoprivredna dobra "Spreča" i "Posavina" imaju kapacitete za proizvodnju značajnih količina žitarica, krmnog bilja, mesa i mlijeka. U voćarstvu su posebno značajna područja Čelića, Gradačca, Srebrenika i Gračanice. U Srebreniku postoji veliki voćni rasadnik, koji godišnje proizvede i do 250.000 sadnica. Turizam je do rata bio najnerazvijenija grana privrede. Uzrok tome može biti i velika ekološka zagađenost dobrog dijela područja Kantona. Nešto više pažnje posvećivalo se lovnom turizmu. Konjuh i Majevica pružaju mogućnosti za razvoj ovog turizma. Jezero Modrac je najznačajniji turistički kapacitet. Odmor i rekreacija na vodi te ribolovni turizam na Modracu imaju izuzetnu perspektivu. SPOLJNOTRGOVINSKA RAZMJENA
Vrijednost izvoza privrede Tuzlanskog kantona u periodu 1986. - 1990. godina iznosi 700 miliona USA dolara. Na konvertibilno tržište izvezeno je 85% ukupnog izvoza. Najveći dio uvoznih potreba u predratnom periodu odnosio se na opremu za rudnike, građevinsku i poljoprivrednu mehanizaciju, ugalj za koksovanje, sirovine za hemijsku industriju... Sadašnja ponuda roba za izvoz veoma je ograničena: proizvodi drvne, tekstilne, kožarske i industrije nemetaIa. Vrijednost uvoza je u 1996. godini deset puta veća od izvoza. Pa ipak, učešće ovog Kantona u ukupnom izvozu Federacije raste od 11,6% u 1995. na 21,6% u 1996. godini. Trend uvoza je u padu: od 28,2% u 1995. na 18,6% u 1996. godini.
Ukupan uvoz resorne oblasti u 2005.g. iznosio je 280,5 miliona KM, što je za 2,8 puta veće ostvarenje uvoza od ostvarenog u 2004. godini.
Od ukupnog prihoda ostvarenog u 2005. godinu 1.050.127.522 KM, od plasmana na ino- tržište ostvareno je 378,7 miliona KM ili 36%. Od ostvarenog ukupnog prihoda na uvoz je utrošeno 26,6% ili 280,5 miliona KM.
Međutim ako sagledamo samo sektor industrije u izvozu je ostvareno 61,7% od ukupnog ostvarenog prihoda. Komparirajući uvozne i izvozne rezultate može se konstatovati da je izvoz veći za 35%.
Kada se posmatraju izvozni rezultati po sektorima povećanje izvoza za 45% ostvarilo je rudarstvo, ali je izvoz izjednačen sa uvozom. Energetike je ostvarila manji izvoz i to za 54% što je odraz povećanja potrošnje u domaćoj industriji.
Granski posmatrano za industriju najveći izvoz je ostvaren u hemijskoj industriji i to 187,4 miliona, što je u odnosu na ostvareni izvoz u 2004. godini povećanje za 3,55 puta. Kod metaloprerađivačke industrije izvoz u 2005. godini je veći za 2,91 puta u odnosu na ostvareni izvoz u 2004. godini i iznosi 119,4 miliona. Najveći izvoznci, po vrijednosti izvoza, u hemijskoj industriji su «GIKIL», «Fabrika sode» i «Solana» u metaloprerađivačkoj i elektro industriji „TMD“ Gradačac, ”TOK” Kalesija, „Alfe-Mi“ Živinice, “Livnica” čelika Tuzla, «Remontmontaža» Tuzla.
Povećanje izvoza u odnosu na 2004. godinu, od 18%, ostvarila je industrija građevinskog materijala. U ovoj grani, pored dobrih poslovnih rezultata, «Ingram» Srebrenik postiže dobre i izvozne rezultate.
Pored energetike pad izvoza zabilježile su industriji obuće i tekstila za 16% i grafička industrija za 132%.


KULTURNA BAŠTINA

Prvi spomenici pismenosti (epigrafski spomenici, epitafi, ktitorski natpisi) na tlu Bosne i Hercegovine se javljaju koncem desetog vijeka. Poseban značaj imaju epitafi, pri čemu pojedini natpisi predstavljaju književnost zapisanu na kamenu. Ta svojevrsna kamena biblioteka sadrži oko 400 značajnih natpisa, na kojima je izvršena podrobnija paleografska i jezička analiza. Druga svjedočanstva bosanske srednjovjekovne pismenosti čine baštinske povelje, testamenti, darovnice, administrativni akti, koji su najčešće pisani bosanskom ćirilicom (bosančicom), koju od srpske ćirilice luči naslanjanje u grafiji na poluoblu glagoljicu. Razvoj pismenosti i književnosti možemo pratiti od Povelje Kulina bana Dubrovčanima (1189.), koja je napisana narodnim jezikom. Mnoga od ovih svjedočanstava pismenosti i umjetničkog stvaranja potiču sa prostora današnjeg Tuzlanskog kantona. Središta srednjovjekovne duhovnosti i pismenosti su Crkva bosanska i dvorovi srednjovjekovnih velmoža, gdje su se njihovi pisari (dijaci), osim narodnog pisma, služili i latinskim. Crkva bosanska nije podizala značajnije bogomolje, tako da ovdje izostaje crkvena likovna umjetnost. Za razliku od susjednih zemalja, možda posebno zahvaljujući Crkvi bosanskoj, na tlu Bosne i Hercegovine ustrajavaju mnoge arhaične tradicije, kao što je odustajanje od crkvenih kanona i kodeksa, bilo zapadne bilo istočne crkve. Pripadnici Crkve bosanske ("krstjani","dobri Bošnjani","dobri Ijudi"), tumače crkvene knjige na njima svojstven način (ubacivanje marginalnih glosa i apokrifa u kojima, na vrlo vješt način, umeću svoje dualističko naučavanje). Medu najjačim uporištima "dobrih Ijudi" bilo je područje župa Usora i Soli, dakle, prostor današnjeg Tuzlanskog kantona. Rukopisni kodeksi čine najobimniji dio bosanske pismenosti iz ovog perioda i njihova je sadržina religiozne naravi. Bosanski pisari za svoje velikaše prevode i iluminiraju crkvene knjige. Zna se za dvadesetak takvih knjiga, ali su listići rasuti po evropskim zbirkama. Značajke ovih listova su visok stepen stilizacije, bogati inicijali, bogate iluminacije, simultana upotreba raznih pisama i otvorenost za svaku stranu slova. Ovi listići su uglavnom napisani u ikavici. O tragovima hroničarske djelatnosti, od koje nije ostalo ništa, svjedoče pozni franjevački Ijetopisi. Slomom srednjevjekovne bosanske države mijenja se i duhovno-civilizacijski kontekst.

Na prostoru Bosne i Hercegovine, medu narodima istog jezika i istog porijekla, sustižu se tri velike civilizacije: zapadnoevropska (katolicizam), bizantska (pravoslavlje) i islamska. Islamski element vremenom postaje dominantan, ali istovremeno jačaju i katolički i pravoslavni. Islam sa sobom donosi književnost na orijentalnim jezicima, katolička crkva - latinicu, a u srpskim crkvama i manastirima - koji su bili središte pismenosti i kulturne djelatnosti - njegovao se crkvenoslavenski jezik. Uglavnom cvjeta prepisivačka i epigrafska djelatnost, rodoslovi, panegirici. U krug ove religiozne literature pripada "Lestvica" Jovana Skolastika, prepisana u Vozući, te "Zbornik molitava" iz Papraće. U manastiru Svetog Nikole na Ozrenu djelovao je, kao pisac i prepisivač knjiga, jeromonah Timotije Gluhi, koji je za manastirskog igumana sastavio dva panegirika. Ovaj tip srpske književnosti produžava se sve do kraja osamnaestog vijeka. U devetnaestom vijeku, pod uticajem Vuka Karadžića, počinje rad na sakupljanju narodnih umotvorina. Bilježe se narodni običaji, narodne pripovijesti, poslovice, zagonetke, prikupljaju se kodeksi, a ima i historiografskih pokušaja. Njegovi suradnici su i dvojica Bosanaca: Simo Milutinović Sarajlija i Vuk Vrčević. Ideje o književnom stvaranju na jeziku narodnih umotvorina bivaju prihvaćene i medu srpskim sveštenstvom. Značajka njegovog rada u Bosni su hercegovačka govorna osnova i bogatstvo narodnih umotvorina svih naroda. Bošnjački je narodni genije u određenim formama stvorio literarna djela koja su svoju vrijednost trajno zadržala. Bošnjačke narodne balade i sevdalinke su postale trajnom inspiracijom kako domaćih tako i svjetskih umjetnika. Umjetničku slavu bošnjačke balade svijetom je pronijela "Hasanaginica", koju je prepjevao slavni Goethe. Goetheov prijevod "Hasanaginice" je objavljen ( 1778. godine) u Herderovoj zbirci narodnih pjesama. Austrougarska okupacija Bosne dovodi do nove društveno-političke, kulturne i psihološke situacije, što rezultira u formiranjem pokreta za vjersko-prosvjetnu autonomiju kod Srba i Bošnjaka, koji time udaraju osnove svom nacionalno-kulturnom formiranju. Sva ova kretanja nalaze svoj izraz i u književnosti. Književni život se odvija oko časopisa i kulturno-prosvjetnih društava, koji su orijentirani na razvijanje nacionalnih osjećanja. Pored nacionalnog romantizma, prevladava osoben realizam lokalnog obilježja, a u godinama neposredno pred Prvi svjetski rat prodiru i obilježja simbolizma. Počesto, osim naglašavanja kolektivne sudbine naroda u duhu narodne pjesme i lokalne atmosfere i senzibiliteta, ova djela nemaju veću estetsko-književnu vrijednost. Pored skromne književnosti na maternjem jeziku u arapskoj grafiji (alhamijado književnost) i narodne usmene književnosti, Bošnjaci njeguju književnost na tri islamska orijentalna jezika: djela iz oblasti prava, teologije, filozofije, filologije pišu na arapskom jeziku; na turskom je njegovana divanska književnost, putopisi, epigrafika. Perzijski jezik je služio za rafinirano pjesničko izražavanje. Književnost na orijentalnim jezicima bila je dostupna samo višim slojevima, koji su imali prilike da se školuju na Istoku. Zabilježeno je preko trista imena Bošnjaka koji su pisali na nekom od orijentalnih jezika, a neki su prevođeni na više evropskih jezika. Najraširenija vrsta književnog stvaranja su komentari, zatim kompendiji, udžbenici, Ieksikoni. Arapski jezik kod Bošnjaka slovi kao jezik nauke i religije. Najbogatija književnost, i po obimu i po raznovrsnosti žanrova, napisana je na turskom jeziku. Još od vremena Ahmet-paše Hercegovića, sina Hercega Stjepana, mnogi naši Ijudi pisali su na turskom jeziku. Dva naša pjesnika pjevala su i na bosanskom i na turskom jeziku: Hasan Kaimija je spjevao kompletan divan na turskom jeziku, a ostavio je nešto pjesama i na bosanskom jeziku; Muhamed Hevai Uskufi (rođen u selu Dobrnja kod Tuzle 1601. godine) najveći dio svog djela piše na bosanskom jeziku. Autor je čuvenog tursko-bosanskog rječnika. Hevai svugdje s ponosom ističe svoje bosansko porijeklo i maternji bosanski jezik, koji pominje i u pjesmi ("...bosanski da vam besidim, bratani..:'). Uskufijev rječnik je drugi rječnik na tlu Evrope, nastao dvjesta godina prije rječnika srpskog pisca Vuka Stefanovića Karadžića. Rječniku je dao naziv "Makbuli `arif" ili "Potur-Šahidija". Na prostoru današnjeg Tuzlanskog kantona, osim Uskufija, stvarali su i: Ahmed Čelebi, Nabi Tuzlavi, Abdi Tuzlavi, Salih Savabi Tuzlavi, Salih Daniš, Mehmed Teufik Azabagić, Ibrahim Edhem Berbić, Ibrahim Abdulah Smajić-Seljubac, muderis Osman-Kapetanove medrese u Gradačcu -Ahmed Svirac. Poslije Berlinskog kongresa bošnjačka književnost zapada u apatiju. U novim vremenima i smjeni društveno-političkih epoha Bošnjaci ostaju obeznađeni, a njihove tradicionalne kulturne forme i institucije se pokazuju bez svrhe. Pred nadiranjem zapadne kulture i civilizacije mnogi se iseljavaju. Koncem devetnaestog vijeka prva generacija bošnjačkih pisaca koristi narodni jezik i zapadno pismo. Bošnjački književnici se grupiraju oko časopisa "Behar", kulturno-prosvjetnog društva "Gajret", te časopisa "Gajret" i "Biser". Sredinom 1891.godine Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak je pokrenuo list "Bošnjak". Obilježje ove književnosti je raspetost književnih junaka između Bosne i Carigrada - Istoka i Zapada. Početak književnog rada Hrvata u Bosni i Hercegovini vezan je za franjevce. Pet i po stoljeća franjevci su (djelovanje franjevačkog reda u Bosni datira od 1291.godine) vrhovni arbitri katoličke vjere, ali i mnogih drugih svjetovnih stvari. Njihove zasluge u kulturnoj i političkoj historiji Bosne su velike. Lavirajući između velikih sila (Stambol, Rim, Beč), koje htjedoše zatrijeti sve što je bosansko, franjevci su do perfekcije razvili svoj diplomatsko-pragmatički manir. Početak književnog rada Hrvata vezan je za Matiju Divkovića koji je bio Uskufijev suvremenik. Divković ( 1563.- 1631.) postavlja sve književnojezične pravopisne i grafijske principe bosanske franjevačke književnosti: služi se bosanskom ćirilicom, čistim narodnim govorom i pravopisom koji izvire iz tog govora i prema sebi formira pismo. Na prostoru današnjeg Tuzlanskog kantona djelovali su mnogi franjevci, a najznačajnija djela iza sebe su ostavili Stjepan Matijević (Stephanus a Salinis) i Blaž Josić. Matijević je rođen ( 1580.) u Solini kod Tuzle. Štampao je u Rimu knjigu "Ispovjedaonik" na slovinskom jeziku ćirilicom, a svoj jezik naziva slovinskim i bosanskim. Blaž Josić (rođen u Rapačama kod Tuzle, 1820.) je napisao najdužu pjesmu u historiji franjevačke literature ("Tužna pjesma"). Jedan je od istaknutijih humanista franjevačke književnosti. ju obeznađeni, a njihove tradicionalne kulturne forme i institucije se pokazuju bez svrhe. Pred nadiranjem zapadne kulture i civilizacije mnogi se iseljavaju. Koncem devetnaestog vijeka prva generacija bošnjačkih pisaca koristi narodni jezik i zapadno pismo. Bošnjački književnici se grupiraju oko časopisa "Behar", kulturno-prosvjetnog društva "Gajret", te časopisa "Gajret" i "Biser". Sredinom 1891. godine Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak je pokrenuo list "Bošnjak". Obilježje ove književnosti je raspetost književnih junaka između Bosne i Carigrada - Istoka i Zapada. Početak književnog rada Hrvata u Bosni i Hercegovini vezan je za franjevce. Pet i po stoljeća franjevci su (djelovanje franjevačkog reda u Bosni datira od 1291.godine) vrhovni arbitri katoličke vjere, ali i mnogih drugih svjetovnih stvari. Njihove zasluge u kulturnoj i političkoj historiji Bosne su velike. Lavirajući između velikih sila (Stambol, Rim, Beč), koje htjedoše zatrijeti sve što je bosansko, franjevci su do perfekcije razvili svoj diplomatsko-pragmatički manir. Početak književnog rada Hrvata vezan je za Matiju Divkovića koji je bio Uskufijev suvremenik. Divković (1563.- 1631.) postavlja sve književnojezične pravopisne i grafijske principe bosanske franjevačke književnosti: služi se bosanskom ćirilicom, čistim narodnim govorom i pravopisom koji izvire iz tog govora i prema sebi formira pismo. Na prostoru današnjeg Tuzlanskog kantona djelovali su mnogi franjevci, a najznačajnija djela iza sebe su ostavili Stjepan Matijević (Stephanus a Salinis) i Blaž Josić. Matijević je rođen ( 1580.) u Solini kod Tuzle. Štampao je u Rimu knjigu "Ispovjedaonik" na "slovinskom jeziku" ćirilicom, a svoj jezik naziva slovinskim i bosanskim. Blaž Josić (rođen u Rapačama kod Tuzle, 1820.) je napisao najdužu pjesmu u historiji franjevačke literature ("Tužna pjesma"). Jedan je od istaknutijih humanista franjevačke književnosti. Franjevci su njegovali suvremeno shvaćenu bogosloviju, kao i interes za povijesne nauke, što se ogleda u njihovim Ijetopisima. Njihovo književno i kulturno stvaralaštvo kulminira u vrijeme ilirskog pokreta, kada se prihvataju ideje narodnog buđenja i oslobađanja od stranih osvajača. Tada pokreću i prvi književni časopis u Bosni ( 1850.), koji ureduje i izdaje Ivan Frano Jukić. Sva književna djela do ilirskog pokreta prožeta su religioznim duhom, i tek im se u vrijeme nacionalnog buđenja mijenja karakter. Osamdesetih godina devetnaestog stoljeća javljaju se pisci i iz građanskih slojeva, koji slijede razvoj svjetske književnosti. Uz djelatnost kulturno-prosvjetnog društva "Napredak" ( I 904.) vezana je težnja da se u hrvatskoj književnosti posveti veća pažnja čisto književnim sadržajima i formalno - stilskim vrijednostima. Književni život u Bosni i Hercegovini značajno je obogatio i hrvatski pjesnik Silvije Strahimir Kranjčević koji neko vrijeme radi u gradovima sjeveroistočne Bosne, a svoju poznatu pjesničku zbirku "Trzaji" objavljuje 1902. godine u Tuzli. U vremenu između dva svjetska rata čine se pokušaji formiranja književnih društava koja bi okupljala pisce svih nacionalnosti, a koje bi vezivala određena društveno-idejna i estetska opredjeljenja. Pokušava se zasnovati autonoman književni izraz, koji ne bi bio sasvim u službi vanestetskih ciljeva (religiozni, politički, nacionalni) i koji bi bio otvoren utjecaju modernih tokova: književnoestetskih, građansko-demokratskih, socijalnih - što, uz lokalni kolorit i sevdalijsku senzualističku komponentu, čini bitno obilježje novije bosanske književnosti. Moderno doba se odlikuje velikim pripovjednim formama (romani). Dolazi do sinteze zasada tradicije i suvremenih književnih gibanja, pri čemu senzibilitet pisca (nije više ni pisar ni prepisivač) dolazi do punog izražaja, tako da tek tada možemo govoriti o autorstvu, odnosno stvaralaštvu koje prevazilazi okvire samo nacionalne književnosti. U prvom planu više nije kolektivna sudbina, već su to individualni likovi koji se uzdižu do univerzalnih (pojedinačno-opće). Na prostorima današnjeg Tuzlanskog kantona djelovalo je više pisaca, čija pojedina djela spadaju u sam vrh bosanskohercegovačke književnosti. Ahmed Muradbegović (rođen u Gradačcu, 1898. godine), Hasan Kikić (rođen u Gradačcu,1905. godine), Meša Selimović (rođen u Tuzli, 1910. godine) i Derviš Sušić (rođen u Vlasenici, 1925. godine) su pisci čija djela fokusiraju kolektivnu bosansku sudbinu, povijesne udese Bosne, duhovnu fizionomiju bosanskog čovjeka. Muradbegovićeva najznačajnija djela su:"Haremska lirika","Nojemova lađa", "Haremske novele", "Majka", "Svijet u opancima", "Na Božijem putu","Husein-beg Gradaščević","Omer-paša Latas u Bosni"... Kikićev književni rad najplastičnije oslikavaju djela: "Provincija u pozadini", "Ho-ruk", "Bukve", "Lole i hrsuzi", "Zgode o nasušnom hljebu","Carska goveda","Dedija"... Djela Meše Selimovića su prevedena na skoro sve svjetske jezike. Romani "Derviš i smrt" i "Tvrđava" su književna ostvarenja koja svojom slojevitošću prevazilaze vremenske i prostorne okvire. Uz ova dva romana, Selimovićev opus čine i djela "Tuda zemlja", "Tišine", "Magla i mjesečina", "Djevojka crvene kose", "Ostrvo", "Za i protiv Vuka", "Sjećanja"... Djela Derviša Sušića su, takođe, prevedena na više svjetskih jezika."Ja, Danilo", "Hodža strah", "Uhode", "Pobune", "Nevakat", "Listopad", "Veliki vezir" su najznačajnija djela Derviša Sušića.

Gravure na stijeni, nakit od kosti, polihromne kultne posude od pečene gline ukrašene zarezima i reljefima, čine najstarije tragove likovne umjetnosti na bosanskom tlu. Rimljani na ove prostore donose tekovine svoje kulture, ali se središnji dijelovi Bosne još dugo drže svoga arhaičnog stila. S pojavom kultnih objekata (bazilike) razvija se umijeće mozaika. Stećak je, svakako, najosobeniji izraz duhovnog i kulturno-umjetničkog bića medievalne Bosne. Mnogi od stećaka, svojim likovnim kvalitetima (simbolički i dekorativni reljefi), djela su visoke skulptorske prefinjenosti. Osim stećaka, poznati su i prepisci crkvenih knjiga, s bogatim inicijalima, iluminacijama, minijaturama. Po dolasku Turaka, umjetničko stvaranje je pod utjecajem islamsko-orijentalnog shvatanja umjetnosti: monumentalna gradnja (džamije, mostovi, karavan-saraji, sahat-kule, tekije, bezistani...); stambena arhitektura (šadrvani, česme, fontane...). Posebna pažnja se posvećuje kaligrafiji i minijaturnom slikarstvu. U okviru Pravoslavne crkve njeguje se zidno slikarstvo vizantijskog stila (živopisi). Najznačajniji živopisac je monah Longin, koji je djelovao i na ovim prostorima. Za umjetničke prilike značajno je da, uz zadržavanje tradicionalnih formi, prodiru kasni oblici romanike, gotike i baroka, koji se prepliću sa orijentalnim elementima. U razdoblju austrougarske okupacije podižu se mnoge monumentalne javne građevine. Tragovi kulturnih baštinika svih minulih epoha pronađeni su i na mnogim lokalitetima Tuzlanskog kantona. Svojom Ijepotom i monumentom mnogi i danas privlače pozornost, kako laika tako i znanstvenika. Suvremeniji likovni izraz vezan je za odlazak naših Ijudi na školovanje u evropske centre. Prvi školovani slikar sa ovih prostora je Đorde Mihajlović, čiji rad se može uzeti za temeljac likovnog stvaralaštva ovog kraja. Na prostorima današnjeg Tuzlanskog kantona stvarali su i stvaraju mnogi istaknuti likovni umjetnici: Kosta Hakman, Franjo Leder, Haim Pinto, Todor Švrakić, Sava Popov Ivanov, Adela BerVukić, Dragiša Trifković, Ismet Mujezinović, Mensur Dervišević, Mevludin Ekmečić, Mehmed Zaimović, Ibrahim Bilajac, Sejid Hasanefendić, Pero Jelisić, Rizah Štetić, Ismet Hrvanović, Miloš Lysonek, Mustafa Pašić, Zdravko Novak, Ferid Prcić, Nesim Tahirović, Began Turbić, Esad Muftić, Nezir Čorbić, Sead Musić, Ismar Mujezinović, Edin Dervišević, Fuad Kasumović... U djelima navedenih likovnih djelatnika, uza svu izražajnu raznovrsnost, može se, i tematski i po osobenosti stila, nazrijeti ono specifično bosansko, što njihovu umjetnost čini i univerzalnom, ali i zasebnom.

OBRAZOVANJE


Prvi organizirani oblik obrazovanja datira još od XVII vijeka i vezan je za Behram-Begovu Medresu. Tuzlanska Gimnazija osnovana je 1899.godine.
Univerzitet u Tuzli osnovan je 1976. godine ali se visoko obrazovanje počelo razvijati još sa osnivanjem Više rudarske škole 1958. godine i Tehnološkog fakulteta 1959. godine, kao prvih dislociranih fakultet sarajevskog univerziteta u Tuzli.
Viša rudarska škola prerasta u rudarski fakultet 1960. godine kada je započela sa radom i Viša pedagoška škola.
U Brčkom 1961. godine otpočela je sa radom Viša ekonomsko-komercijalna škola. Daljnji razvoj visokog obrazovanja na području Sjeveroistočne Bosne je diktiran potrebama i dinamikom privrednog i društvenog razvoja regiona. U istom ritmu su više škole prerastale u fakultet, odnosno osnivani novi fakulteti i instituti. Tako je Viša Pedagoška škola 1969. godine prerasla u Pedagošku akademiju, Viša ekonomsko-komercijalna škola postaje Ekonomski fakultet 1976. godine, studij elektrotehnike je 1972. godine organizovan kao zasebna organizaciona cjelina Sarajevskog univerziteta.
Prekretnicu u razvoju visokoškolskog obrazovanja u regiji donijelo je osnivanje Medicinskog fakulteta 1976. godine. To je bila raskrsnica sa koje se ušlo u područje multidisciplinarnosti odmičući se postepeno od pretežno tehničke profilacije. Osnivanje univerziteta je postalo nužnost, ne samo da bi se nastavio razvoj visokog obrazovanja nego i da bi se osigurao daljnji kulturni i društveni preobražaj jednog od najmnogoljudnijih regiona Bosne i Hercegovine. Zajednica visokoškolskih i naučnoistraživačkih institucija Sjevernoistočne Bosne osnovana je 1972. godine i Konzorcija za razvoj višeg i visokog obrazovanja i naučnoistraživačkog rada u Tuzli, kao pretače Univerziteta u Tuzli. U zajednicu se udružuju: Tehnološki fakultet u Tuzli, Rudarski fakultet u Tuzli, Institut za rudarska i hemijsko-tehnološka israživanja u Tuzli, Pedagoška akademija u Tuzli, Viša ekonomsko-komercijalna škola u Brčkom i Savezni centar za obrazovanje i zaštitu u industriji i rudarstvu u Tuzli. Naknadno Zajednici pristupaju i Odjeljenje Muzičke akademije i Elektrotehničkog fakulteta iz Sarajeva u Tuzli. Sporazum o udruživanju u Univerzitet je postpisan 18. novembra 1976. godine u Sarajevu a svečanost početka rada je održana 18. decembra u Tuzli.
Osnivanje Defektološkog i prerastanje Pedagoške akademije u Filozofski fakultet 1993. godine, početak studija engleskog i njemačkog jezika, studija žurnalistike, psihologije i pedagogije, kao i osnivanje Akademije za scensku umjetnost, Farmaceutskog i Pravnog fakulteta uvodi ovaj univerzitet u novu fazu razvoja, koja bi trebala rezultirati formiranjem kritične mase humanističke inteligencije u tuzlanskoj regiji, bez koje je nezamislivo uključivanje u savremene globalne tokove.
Univerzitet u Tuzli ima veoma razvijenu saradnju sa univerzitetima i brojnim drugim institucionalnim organiozacijma iz oblasti visokog obrazovanja u zemlji i inozemstvu na planu razmjene studenata i nastavnika u okviru zajedničkih godišnjih programa, u oblasti provođenja zajedničkih istraživačkih projekata i međunarodne razmjene informacija o rezultatima istraživanja, te provođenje zajedničkih dodiplomskih i postdiplomskih studija sa univerzitetima iz: SAD-a, Irana, Austrije, Slovenije, Malezije, Njemačke, Makedonije, Mađarske, Francuske, Poljske itd.
Dosadašnja međunarodna saradnja Univerziteta u Tuzli i postignuti rezultati učešcem u brojnim međunarodnim projektima jasno pokazuju opredjeljenje ka daljnjem razvoju Univerziteta s ciljem da se do 2010. godine uključi u široki evropski akademski prostor.
Univerzitet u Tuzli u okviru 44 studijska profila organizuje i izvodi nastavno-naučni proces na 13 fakulteta: Akademija dramskih umjetnosti, Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet, Ekonomski fakultet, Fakultet elektrotehnike, Fakultet za tjelesni odgoj i sport, Farmaceutski fakultet, Filozofski fakultet, Mašinski fakultet, Medicinski fakultet, Pravni fakultet, Prirodno-matematički fakultet, Rudarsko-Geološko-Građevinski i Tehnološki fakultet.
Nastavu trenutno pohađa bluzu 20.000 studenata na dodiplomskom studiju, i 1.500 na postdiplomskom studiju. Do sada je na Univerzitetu u Tuzli diplomiralo preko 25.000 studenata, magistriralo oko 2000 studenata a doktorsku disertaciju odbranilo preko 300 doktoranata. U nastavno - naučnom procesu na fakultetima učestvuju blizu 500 nastavnika i saradnika zaposlenih na Univerzitetu i vanjskih saradnika. Pored ovoga, na Univerzitetu je zaposleno preko 200 radnika koji obavljaju stručne, administrativno - tehničke i pomoćne poslove.

Obrazovini sistem nije prestao funkcionirati ni tokom rata. Bio je, istina reduciran, prilagoden ratnim okolnostima. Kada su prekinuta ratna djejstva, on je postepeno vraćan u predratno stanje. Popravljen je veliki broj ratom oštećenih školskih objekata i u njima je otpočela redovna nastava.
Težišne aktivnosti u srednjim školama proizilaze iz zadataka reforme obrazovanja a prvenstveno se odnose na unapređenje opće gimnazijskog obrazovanje i uvođenje modularnog obrazovnog procesa u stručnim školama. Stručnog obrazovanja bazira se na većem udjelu stručnog i praktičnog dijela a smanjenju općih obrazovnih sadržaja, odnose na realizaciju EU-VET programa. Od školske 2002/2003 godine u upotrebi je novi nastavni plan i program za opću gimnaziju a ove školske godine učenici završnih razreda u gimnazijama, maturski ispit polažu prema programu EXTERNE mature.
Na prostoru Tuzlanskog kantona srednje obrazovanje obuhvata 33 javnih ustanova od toga 24 srednjh škola, 7 gimnazija, 1 medresa i 1 srednja muzička škola, u kojima nastavu pohađa oko 25.500 učenika i radi oko 1.700 zaposlenika.

Osnovno obrazovanje na području Tuzlanskog kantona obuhvata 88 javnih ustanova i 1 privatnu osnovnu školu, u kojima nastavu pohađa oko 55.200 učenika i zaposleno je oko 4.200 zaposlenika. U svim osnovnim školama primjenjuje se usklađeni Zakon o osnovnom odgoju i obrazovanju, i novi Nastavni plan i program devetogodišnjeg osnovnog odgoja i obrazovanja.

Na području Tuzlanskog kantona rade predškolske ustanove kao javne ustanove čiji su osnivači općinska vijeća u devet općina i to: Banovićima, Doboj Istoku, Gračanici, Gradačcu, Kladnju, Lukavcu, Srebreniku, Tuzli i Živinicama. U svim predškolskim ustanovama ukupno dnevno boravi 1287 djece, odnosno 60 odgojnih grupa i 209 zaposlenika, od čega je 118 odgojno-obrazovnog osoblja i 91 ostalih (medicinske sestre, njegovateljice, kuharice, ložači, administrativno-finansijski zaposlenici i čistačice).

Share