Na naš redakcijski email stiglo je pismo Tuzlaka Izudina Maleškića u kojem se osvrnuo na jedan od većih problema u našem gradu. Izbori su prošli, a da građani mogu za sebe odlučivati i o bitnijim stvarima, gospodin Maleškić je objasnio.
Sastavni dio seta mjesečnih režijskih računa je i račun za upravljanje i održavanje zgrade, bar kod onih etažnih vlasnika koji i te račune uredno plaćaju. Oni koji tu obavezu izmiruju isključivo to rade zbog svjesnosti potrebe izvršavanja i te zakonske obaveze. Koliko smo zainteresovani, gdje završavaju i kako se troše ta sredstva, to je već drugo pitanje.
Odgovor možda dijelom leži u činjenici da su stanovi u kojim živimo većinom dobijeni nekada davno od neke firme ili države ili su pak nasljedstvo od roditelja. Ako izuzmemo privatizaciju stanova putem certifikata, stanovi kupljeni vlastitim novcem odnose se većinom na zgrade koje su napravljene u zadnjih desetak godina. Upravo u činjenici da mnogi nisu „na vlastitoj koži“ osjetili kupovinu stana leži odgovor našeg nezainteresovanog odnosa i prema održavanju zgrada.
Nažalost jedino je kod nas važno ko će se „brinuti“ za državu, a i tu najmanje odlučujemo mi. Sve nam je drugo nevažno, pa tako nažalost, nije važno ni ko će biti naš predstavnik etažnih vlasnika ili upravitelj u zgradi. Uloga predstavnika svedena je na TV lik Izeta Fazlinovića i takvom percepcijom obično izaberemo nekog dokonog starog penzionera sa minimalnom penzijom kojem će dobro doći tih 60-70 KM naknade.
I sam izbor upravitelja često je netransparentan i „obojen“ pukom formalnošću. Promjena svijesti u ovom segmentu nužno je potrebna ukoliko razmišljamo o vlastitom interesu. Predstavnik etažnih vlasnika nije Izet Fazlinović, on je osoba koja se direktno stara o stanju jedne zgrade prosječne vrijednosti i do 5 miliona KM. Je li logično onda birati mlađe, pismene i nepotkupljive osobe, spremne na jedan altruistički pristup svim obavezama jednog predstavnika. Ista matrica treba biti i kod izbora upravitelja. Upravitelji su servis etažnim vlasnicima a nikako vlasnici zgrada, mada se poneki upravitelji i tako znaju postaviti.
Zašto su izbori, kako za predstavnika tako i za upravitelja toliko važni?
Oba navedena subjekta su od krucijalne važnosti za stanje u svakoj zgradi. Od njihovog rada i odnosa prema finansijskim sredstvima zgrade zavisi kako unutrašnje tako i vanjsko stanje zgrade. U konačnici svaki etažni vlasnik golim okom može testirati kako predstavnika tako i upravitelja. Postavimo svako za sebe neka od pitanja; da li nam je ispravan lift, imamo li na svakom spratu PP aparat, da li je hidrantska mreža ispravna, u kakvom su stanju instalacije (elektro, gromobranska i sl.), da li je zgrada uredna, okrečena, osvjetljena. Pitanje vanjskog izgleda, odnosno novih fasada, to pitanje kod većine zgrada neće dugo doći na dnevni red. Svima nam je bar na jednoj zgradi „zapalo za oko“ neko upozorenje.
Na žalost, jedino se kod nas problem otpadanja dijelova zgrada riješava tablama „OPASNOST OD RUŠENJA I OTPADANJA DIJELOVA ZGRADE“. Ovim tablama kako predstavnik tako i upravitelj svoju odgovornost prebacuju na „neodgovorne i nepažljive“ slučajne prolaznike ukoliko im se šta obruši na glavu.
Kao jedan od predstavnika etažnih vlasnika u Tuzli u zadnjih deset mjeseci suočio sam se skoro sa svim problemima iz ove oblasti.
Stoga želim, za dobrobit građana i grada Tuzle, ovim tekstom baciti malo svjetla na ovu problematiku. Problem upraviteljstva u našem gradu rezultat je sinergije nedjelovanja ili površnog djelovanja skoro svih subjekata. Niko se od nas ne može amnestirati od dijela odgovornosti. Svi mogu, počev od zakonodavne vlasti pa do svakog pojedinačnog etažnog vlasnika, naći svoju odgovornost za trenutno stanje u zgradama. Na žalost, čak i u uslovima neprofesionalnog odnosa spram izvršavanja svojih obaveza, siguran profit imaju samo osiguravajuće društvo, agencija za čišćenje, firma za održavanje lifta, predstavnik i upravitelj.
Druga ključna karika je gradska služba Civilne zaštite koja ima zakonsku obavezu nadzora nad izvršavanjem obaveza iz Zakona o korištenju, upravljanju i održavanju zajedničkih dijelova i uređaja zgrade. Možda sve druge obaveze iz domena svog rada izvršavaju savršeno, ali na polju upraviteljstva slijede liniju manjeg otpora. Zašto takav odnos prema upraviteljima i zašto se u rješavanju problema na relaciji zgrada – upravitelj postavljaju kao medijator, odgovor znaju oni. Da li bahati upravitelji imaju svoje „anđele čuvare“?
Zasigurno imaju, jer kuloarske priče nikada nisu bez utemeljenja. Iskreno vjerujem da će jednog dana i anđeli čuvari takvih upravitelja progledati ili će nužno postati njihovim žrtvama.
Naše zgrade su naše vlasništvo, upravitelj je samo servis a gradska vlast i njene službe moraju raditi u interesu svojih građana jer im je to obaveza i dužnost. U konačnici zbog toga su i dobili povjerenje građana.
I na kraju da rezimiramo.
Do nove godine važe certifikati trenutnim upraviteljima. Prije izbora novog ili produženja saradnje sa starim upraviteljem etažni vlasnici trebaju tražiti da im se prezentiraju novi ugovori i izvrši analiza dosadašnjeg rada i stanja svake zgrade.
Nažalost, sigurno će svi upravitelji ponovo dobiti certifikate, i oni dobri ali i oni koji su loši, no nemojmo se libiti promijeniti lošeg upravitelja, a isto tako i lošeg predstavnika etažnih vlasnika.
Cilj je da naš grad Tuzla postane gradom u kojem će i stare zgrade imati ono što imaju i nove, od LED rasvjete, ispravnih uređaja i sistema pa do novih fasada. Izbor upravitelja i predstavnika je i kao izbor vlasti na izborima, ili ćemo poslije krenuti naprijed ili ćemo stagnirati.
Izbor je na nama, a i izgled grada je odgovornost svih nas.
19.10.2018. godine
