Zašto je Izetbegović nakon rata galantno odbio Holbrukovu ponudu koja se ne odbija – ukidanje SDS-a? A zašto je Holbruk to nudio? Odgovori na ta stara, a vazda aktuelna pitanja, ogoljuju čudo carskog statusa bh. vođa. Razotkrivaju da su njihove vječne vladavine, bajkovita bogatstva i svemoć utemeljeni isključivo na obmani i unesrećivanju sopstvenih naroda koji svakog dana u svakom pogledu sve više dotiču dno dna.
Piše: Armin Bičić
A može li taj bliski susret sa „dnom života“ zaustaviti višedecenijski udarnički samodoprinos narodnih masa svojoj propasti? To je pitanje za milion dolara i za predstojeće izbore u oktobru! No, najprije da se pozabavim onom čudesnom „trgovinom“ Holbruka i Izetbegovića.
Američki diplomata, kreator i „utjerivač“ sporazuma kojim je zaustavljen rat, tvrdio je da je nudio bošnjačkom lideru Aliji Izetbegoviću ukidanje SDS-a, ali da je Izetbegović prijedlog odbio uz obrazloženje da on zna kako se može nositi sa SDS-om.
- Nečista savjest „krojača“ Holbruka
Zašto je Holbruk ponudio taj „radikalni“ prijedlog – nije bilo teško pretpostaviti ni tada, a ja sam se u to hiljadu i jedan posto uvjerio tokom nedavnog boravka u Americi. Nekoliko ljudi porijeklom iz BiH, a afirmisanih u američkim poslovnim, naučnim i drugim sferama, potvrdili su mi ono što sam znatno ranije u Bosni već bio čuo o iskustvima bar troje naših ljudi koji su bili na stručnom/studijskom usavršavanju u SAD-u. Naime, Ričarda Holbruka je do (prerane) smrti progonila nečista savjest glavnog krojača „ludačke košulje“ zvane Dejtonski sporazum – problematičnog mirovnog akta u čije temelje je ugrađen novi rat na čekanju, a njemu je donio uspon u karijeri! Poznato je da taj dokument „pečatira“ rezultate stravičnih zločina, etničko čišćenje i ratno komadanje zemlje, te predstavlja nagradu za „životno djelo“ glavnim planerima i izvođačima „ratnih radova“, ma šta kasnije da je o njima rekao i odlučio Haški tribunal.
- Rušitelji – graditelji
E, zato je Holbruk kasnije prosto proganjao sve uglednije Bosance po Americi kako bi pred njima pokušao da ublaži i objektivizira sopstvenu, a podeblja krivicu lokalnih lidera u kontekstu nastanka i primjene Dejtonskog sporazuma. Pri tome se „hvatao“ i za pomenuti „grijeh“ Alije Izetbegovića oko zaštite SDS-a. Holbruk se, eto, dičio nečim čega bi se trebao stidjeti. Jer, kakav značaj bi imalo eventualno ukidanje SDS-a spram pomenutog veličanstvenog poklona i nagrade toj stranci, a naročito njenim vođama. Uostalom, ako je zabrana rada SDS-a bila tako bitna stvar, zašto moćni Holbruk to nije obavio bez uvažavanja Izetbegovićevog stava? Priča o namjeri uklanjanja sa scene najzločinačkije političke strukture trebala mu je da posluži, s jedne strane, kao neka utjeha za bošnjački narod kao daleko najveću ratnu žrtvu tih monstruma. S druge strane, demonstracijom te namjere Holbruk je pokušao da sebe nekako ogradi od činjenice da je Dejtonskim sporazumom – em nagradio SDS-ove zločinačke projekte i rezultate, em SDS-ovim perjanicama ostavlja da „podižu“ državu koju su razvalili i zatrli u krv, prah i pepeo.
- Alijina gromoglasna šutnja
Istovremeno, Holbruku nije baš bila potrebna kockarska pronicljivost Doka Holideja da bi procijenio kako će Alija Izetbegović taj njegov blef-prijedlog galantno odbiti, te da bi nakon svega mogla ostati loša priča o Aliji i dobra o njemu, a da pri tome ni prstom ne mrdne.
Alija Izetbegović, osnivač SDA i prvi predsjednik BiH nikada nije javno demantovao tu nimalo bezazlenu „optužbu“ na svoj račun – da je „spasio“ stranku čiji su lideri iz paljanskog vrha, te iz opštinskih kriznih štabova i ratnih predsjedništava, kasnije listom osuđeni od UN-ovog suda za najveće zločine i jedini genocid u Evropi nakon Drugog svjetskog rata, počinjene upravo njegovom – bošnjačkom narodu.
- Nisu svi isti
A zašto je Izetbegović odbio tu ponudu koja se ne odbija, zašto je iskazao nepojmljivu saosjećajnost sa Karadžićevim zvjerinjakom?!
Pa, zato što bi nestanak SDS-a bio siguran nagovještaj da će u skorije vrijeme sa političke scene odletjeti i njegova SDA. Naravno, ne zbog toga što bi neko mogao izjednačavati krivicu SDA za ratna zla sa SDS-ovom, pa i HDZ-om, čije će glavne igrače Haaški tribunal kasnije takođe sankcionisati zbog zločinačkog projekta HERCEG-BOSNE, kao međufaze za pripajanje te teritorije Hrvatskoj. Takvo poređenje bi zaista bilo apsurdno. Naime, SDA-u se svašta može pripisati, pa i to da nikada ničim nije pokazala namjeru da gradi klimu u kojoj se nebošnjaci, na primjer u Sarajevu, ne bi osjećali kao tuđinci. Ali toj stranci se ne može pripisati da je imala konkretne planove za pogrome i progone pripadnika drugih naroda, kao što su ih imale njene ortačke stranke u predratno-poratnoj vlasti.
- Na krilima straha
Problem SDA, a time i bošnjačkog naroda koji joj je masovno ukazivao povjerenje, je što ta stranka nikakvog državnog, teritorijalnog, političkog niti bilo kakvog druga plana i vizije nije imala. Ni najnaopakijeg! Oni su na vlast došli isključivo na krilima straha Bošnjaka od miloševićevske nacionalističke groznice i zbog mučeničkog imidža mladomuslimanske družine koju je bivši režim imebecilno progonio i zatvarao zbog apstraktno-konfuznih zahtjeva za vjerskim slobodama. I da bošnjački apsurd i bezizlaz bude zaokružen, važan mentor i inspirator djelovanja vodećih „mladih muslimana“, a kasnijeg rukovodstva zemlje, bio je Dobrica Ćosić, kreator političko-ratnih projekata Memoranduma SANU i velike Srbije u čijim temeljima je nestanak BiH i bošnjačkog naroda.
- Vlast, sve je bila vlast …
Doduše, imala je mladomuslimanska zatvorenička družina u cijeloj svojoj maglovitoj ideologiji ipak i jedan konkretan cilj – da bošnjački dio vlasti preuzmu jedan kroz jedan – ma šta, ma kakvo i ma koliko bilo to gdje će vladati. Zato se u kasnijem tragičnom razvoju događaja, između ostalog, moglo dogoditi i to da Izetbegovićev potpisnik prihvatanja Republike Srpske bude neznalica svog „maternjeg“ jezika i posrnuli kockar Muhamed Šaćirbej. Onaj živopisno tragikomični tip kojeg je na čelo bh. diplomatije lansirao jedino i isključivo zatvorski staž njegovog oca. Šaćirbej nije bio nikakav izuzetak SDA-ovske kadrovske politike, naprotiv! A šta je mogla uraditi ta zavjerenička, nekompetentna i avanturistička skupina za zemlju koja se našla u raljama najvećih istorijskih iskušenja?! Za zemlju – teško šta, a za sebe – i previše!
- Savršeni krug inata
I upravo zbog nezajažljivih ambicija za dogotrajnom vlašću i pratećom slašću svoje familije i družine, Alija Izetbegović nije smio rizikovati da mu baš odmah nakon rata izbace SDS sa političke scene. Jer, zbog ratne hipoteke te stranke, teško je bilo naći pogodniju vodeću metu za međunarodne kritike i udare, odnosno prvu liniju odbrane za samu SDA, te alternativnog krivca kojeg bi ta stranka mogla optuživati za sve što u zemlji ne valja. A, naravno, nije valjalo ništa, čemu je značajan doprinos davala i sama SDA. Istovremeno je u ostanku SDS-a na sceni Izetbegović nalazio snažan adut za inaćenje bošnjačkog glasačkog tijela u SDA-ovu korist, a po principu: kad Srbi ne mijenjaju svoje, neka i nama naših!
- Uvreda žrtava
Kada je međunarodna zajednica 1998. godine bukvalno otela SDS-u vlast i instalirala na čelo Vlade RS-a marginalnog političara i „ velikog demokratu“ Milorada Dodika, a ovaj se ubrzo odmetnuo i postao barjaktar nacionalizma, pokazalo se da glavni problem ove zemlje nije u strankama koje su na vlasti. Nevolja je u sistemskoj grešci zvanoj Dejtonski sporazum, kao institucionalnom okviru koji čini državu nefunkcionalnom, koči bilo kakav napredak i vječno favorizuje najveće propagatore mržnje. No, ni to nije nikakvo opravdanje za Aliju Izetbegovića što se 1996. založio za ostanak SDS-a, ma na šta da je ciljao Holbruk onom svojom ponudom. Bilo je to nepopravljivo moralno posrnuće, ako ne pred narodom koji je i dalje mazohistički održavao i održava njegovu stranku na vlasti, onda svakako – pred istorijom i, posebno, pred masovnim žrtvama SDS-ove zločinačke politike, za koje je taj zaštita Karadžićevog zvjerinjaka bila najteža moguća uvreda.
- Oktobar istine
Nemaju, naravno, nikakvog opravdanja ni bh. narodi da zauvijek budu robovi one sistemske dejtonske greške koja podstiče podjele i opstrukcije, te favorizuje lidere mržnje. Onu Holbrukovu, a našu – „ludačku košulju“, očito nam nikada neće skinuti ni neki novi Holbruci ni dosadašnji domaći vladari. Njihove vječne vladavine, bajkovita bogatstva i svemoć utemeljeni su isključivo na širenju straha od drugih, te obmani i unesrećivanju sopstvenih naroda koji svakog dana u svakom pogledu sve više dotiču dno dna. Ili, kako je to za Vučićeve višegodišnje prodavače magle rekao ugledni beogradski kolumnist Ljubodrag Stajadinović – „njihova moć je samo u našem sljepilu“. I da se na kraju teksta vratim njegovom početku: Može li taj bliski susret sa „dnom života“ zaustaviti višedecenijski udarnički samodoprinos narodnih masa svojoj propasti? Ima li kraja sljepilu? To su pitanja za milion dolara i za predstojeće izbore u oktobru!
18.7.2018. godine
